Dejana Bačko iz Novog Sada djevojka je koja ostavlja bez daha! Uprkos tome što nema ruke, uspjela je upisati likovnu akademiju, a tri godine nakon ponovno oduševljava! Dejana je na pobjedničkom tronu. Postala je državna prvakinja u taekwandou i evropska viceprvakinja!
Upoznali ste je prije tri godine u emisiji Provjereno, kada se kao maturantica umjetničke škole u Novom Sadu pripremala za upis na akademiju. Slikajući bez greške prekriženih nogu.
Kao petogodišnja djevojčica prvi je put uzela kist u noge i pronašla se. Ono za što su mnogi smatrali da je nemoguće, njoj je postalo sve. Slikarstvo. Ljubav, zadovoljstvo, izazov.
„Ja sebe ne smatram kao osobu s invaliditetom. Ja uvijek kažem – invalid je onaj koji ne zna upotrebljavati mozak, ali ja sam i samostalna i mentalno sam zdrava, ali jedino imam taj nedostatak… Svi smo mi ljudi, bez obzira na to imao li netko što jesti, da li neko nemao ruku, nogu, ljudi smo”, govori Dejana.
Majka Sandra Bačko rodila ju je s 19 godina. Kada je čula predviđanje doktora, ostala je u šoku: „Šok je kad vam kažu da vaše dijete neće preživjeti… Najviše su joj davali 24 sata do 48 sati života”, prisjeća se Sandra.
Dejana je rođena bez ruku i s brojnim komplikacijama. Problemi sa srcem, plućima, hematom koji je pritiskao mozak. Dijagnoze zbog kojih joj nisu davali šanse, a Sandri kao mladoj majci, savjetovali da se odrekne prava na dijete.
„Rekli su da ona nije preživjela. Poslije pet godina, mi smo u novinama otkrili da je Dejana u domu. Otišli smo tamo i doveli je kući”, govori majka.
Sandra je ostala zatečena i šokirana, ali sretna jer je njeno dijete preživjelo. Pet godina razdvojenosti, odrastanja u domu… Sve jer je vjerovala u prognoze koje su njenom djetetu davali doktori. I zbog potpisa kojim se kao devetnaestogodišnjakinja odrekla prava na dijete.
Potpisa zbog kojeg je, nakon što je Dejana preživjela, niko iz bolnice ili čakdoma zakonski nije smio kontaktirati.
Da ionako nevjerojatna životna priča postane još nevjerojatnija. Ma koliko teško bilo, Dejana, kaže, ne bi ništa mijenjala. Jer onda ne bi bila ona, djevojka koja slika nogama, jede nogama, šminka se nogama.
Kada se ekipa Provjerenog upoznala s njom prije dvije godine, postojale su dvije stvari koje Dejana nije mogla sama napraviti: obući traperice i zavezati rep. Danas oblači sama traperice, kroz smijeh objašnjava kako: „Tako što ih zakopčam, navučem skroz do pola i onda se popnem na moj tabure i onda na bravu. I tako se lijepo okačim i podignem traperice!”.
Za nju ne postoji nemoguće, a ona to živi iz dana u dan!
Slobodno vrijeme provodi s momcima iz novosadske street workout skupine. Upoznali su se na jednom od takmičenja srpskog Supertalenta kada im je Dejana prišla sa zanimljivom željom.
Sakan se prisjeća što im je rekla: „Ona je prišla i rekla: ‘Može li neko od vas da me stavi na šipku? Na što smo se mi pogledali međusobno!'”
„Bilo je šokanto, ali ono okej. Super, ekstra, tako treba, drago nam je”, govori Vladimir.
Od tada su, kažu svi, prijatelji, ona im se povremeno pridruži na treninzima. I sada joj bez problema pomažu s odjećom, obućom…
U početku nije bilo jednostavno. U šali kažu, nisu znali kako s njom rukovati.
Međutim, brzo su se snašli. I oni i Dejana pa je prošlog vikenda na nagovor momaka učestvovala u street workout takmičenju u disciplini ‘pištolj čučanj’. I odmah pobijedila!
„Meni to daje nekakvu motivaciju, želju da napredujem da pomjerim granice. Kad vidim da neko ima toliko volje, da ima snagu trenirati i pored toga što se suočava s raznim teškim stvarima”, komentariše jedan od dječaka.
Od posljednjeg susreta s ekipom Provjerenog, uz slikanje, taekwondo je postao njezina nova ljubav. Iako prema Dejani nije imao nikakvih predrasuda, nakon prvog eninga trener Aleksandar bio je oduševljen njezinim udarcima.
„Znači, sve je bilo kako treba, kao da je trenirala taekwondo”, govori trener.
Na treningu je ravnopravna i nema pošteđivanja. Ni u udarcima ni u disciplini koja se od sportiste zahtijeva na svih pet treninga u sedmici. Da se trud isplatio, dokazali su i rezultati.
U manje od godinu i po ozbiljnog treniranja Dejana je postala državna prvakinja i evropska viceprvakinja u taekwandou. Nešto što su rijetki mogli očekivati, ali ona je, kaže trener, ionako izvanserijska.
„Ta volja i želja za uspjehom s tako velikim invaliditetom, mene nekad sramota da nešto ne mogu i da nešto ne želim ili da neću”, govori trener Aleksandar.
Dejana i može i želi, a pred njom je samo jedan cilj.
„Maštam o tome da odem na paraolimpijske igre u Tokio 2020. To nam je velik cilj, i meni i treneru i nadam se da ćemo otići”, kaže Dejana.
U sljedeće tri godine treba skupljati bodove kako bi se kvalifikovala na olimpijadu. Na sljedeći turnir koji se boduje trebala bi putovati u Afriku, ali za to ni ona ni trener još uvijek nemaju sredstva, 1000 vura koliko je potrebno za put i smještaj.
Vjerujemo da će se snaći, jer je nebrojeno puta pokazala da za nju ne postoje prepreke!
(Provjereno)
