Sjećate li se Vuka, dječaka koji se rodio sa 470 grama i odbio da umre? Ovaj dječak sada ima četiri godine i svakim danom sve više raste.
Kada se rodio 25. maja 2012, Vuk Grujičić je bio veličine očeve šake. Prstići su mu bili spojeni, oči je otvorio tek poslije 14 dana od rođenja. Imao je probleme sa plućima i krvarenjem na mozgu. Na rođenju je ocijenjen nulom. Ljekari su mu predviđali svega nekoliko sati života. U maju ove godine napunio je četiri godine, ali iskušenja kroz koja on i njegova porodica svakodnevno prolaze ne jenjavaju. Novinari “Blica” družili su se sa Vukom u kući njegovih roditelja na Konjarniku.
Na zidovima i policama cijelog stana postavljene su Vukove fotografije i članci iz novina. Igračke svuda po kući. Vuk sjedi na podu sa majkom Aleksandrom i tatom Stojanom i igra se. Njihov smijeh odzvanja čitavom kućom.
“Vuče, gdje si? Vuče?”, pita njegova mama dok se on krije prekrivši lice rukama. Poslije nekoliko sekundi sklanja ruke i sa osmijehom govori “mama”. Ovaj dječak još uvijek ne može samostalno da hoda, slabo vidi, ali zahvaljujući požrtvovanošću svojih roditelja svakim danom napreduje.
“Ljetos su ljekari u Italiji ustanovili da Vuk ima epileptične napade po nekoliko puta dnevno. Takođe, problem sa plućima je i dalje prisutan”, objašnjava za “Blic” njegova mama Aleksandra Grujičić.
Višesatne vježbe sastavni su dio jednog Vukovog dana.
“Vuk dnevno vježba šest sati. Dolaze nam fizijatar, logoped, defektolog… Ali i kada svi ljekari odu, mi vježbamo sa njim”, priča majka Aleksandra, dok Vuk na sam pomen ljekara rukama pokazuje koliko mu je dosta svega.
“Mi smo, kada saberemo i oduzmemo, tri godine proveli po bolnicama, od četiri godine koliko Vuk ima”, dodaje tata Stojan Grujičić.
Ovaj mali borac mezimče je porodice i prijatelja. Međutim, ovaj dječak još uvijek ne može da izađe u park da se normalno igra sa vršnjacima.
“Često nam se događa da roditelji govore djeci da se sklone od našeg sina jer je bolestan, okreću glavu na ulici i govore da je jadan. To nas mnogo boli jer on nije bolestan. On je samo ekstremno prijevremeno rođeno dijete. On će prohodati, ali to je nešto za šta će se boriti čitav život, ali ne treba zbog toga da ga ljudi gledaju sa sažaljenjem”, priča mama Aleksandra dok joj se suza sliva niz obraz.
Vrlo brzo, nakon što ju je Vuk zbunjeno pogledao, osmijeh se vraća na njeno lice.
“Muka nam je više od bolnica, plače mi se kada treba ponovo da odemo. Vuk u vrtić ne može da ide jer mu treba lični vaspitač, a niko neće da ostane sam sa njim jer je on velika obaveza”, nadovezuje se tata Stojan dok pali televizor.
“Mi smo postavili kameru u spavaćoj sobi da bismo kada Vuk spava na TV-u mogli da pratimo njegove pokrete. Da li ima nagle trzaje, da li ima epi-napad. Vijesti, filmovi i sav ostali sadržaj kod nas se ne gledaju”, naglašava tata Stojan.
“‘Red hot čili pepers’ mu je omiljeni bend, ali sluša i Branka Kockicu i sve dječije pjesmice. Kad čuje narodno, rasplače se”, kroz smijeh pričaju njegovi roditelji.
