Tokom posljednjih godina u Srbiji je zabilježen veliki porast broja malignih bolesti u dječjem uzrastu.
Filip, Mia, Milica i Anđela su mali heroji koji su prošli pravi pakao i uspjeli da pobjede leukemiju zahvaljujući vedrom duhu, velikoj snazi i vjeri u bolje sutra.
Prvi susret sa bolešću nikada nije lak.
– Za sve roditelje saznanje o bolesti djeteta je veliki šok. Nakon prihvatanja te činjenice, kada roditelji shvate da nije u pitanju greška, slijedi faza upoznavanja sa “neprijateljem” – objašnjava Vukašin Čobeljić, psiholog Univerzitetske dječje klinike.
Važno je znati da se maligne bolesti kod djece generalno uspješnije liječe nego kod odraslih, kao i da je leukemija u velikom broju slučajeva izlječiva bolest kod djece.
– Roditeljska smirenost, optimizam i vjera u izlječenje su osnova djetetove sigurnosti. Najvažniji savjet za roditelje je da se ne opterećuju mislima šta sve može da se dogodi. Nakon izlječenja djeca se u potpunosti vraćaju svakodnevnim aktivnostima – priča Čoveljić.
Tokom dvijehiljaditih u prosjeku je bilo oko 200 novih slučajeva na godišnjem nivou, sada se taj broj popeo na 350 djece godišnje.
– Najčešće maligne bolesti kod djece su leukemije, koje čine 30 odsto svih malignih bolesti na dječjem uzrastu, zatim tumori centralnog nervnog sistema (25 odsto), limfomi (15 odsto), neuroblastomi (10 odsto), tumori bubrega tumori mekih tkiva (osam odsto). U liječenju određenih malignih bolesti kod djece imamo nivo najboljih svjetskih rezultata – objašnjava prof. dr Dejan Škorić, pedijatar, hematoonkolog.
Maligne bolesti se liječe u pet centara u Srbiji.
– Pratimo svjetske standarde. Trudimo se da nabavimo najbolju terapiju, i u tome ne zaostajemo za kolegama u velikim svjetskim centrima – rekao je prof. dr Zoran Radojičić, direktor Univerzitetske dečje klinike.
Mia Anđelković: Važno je da niste sami
– Rekla bih drugoj djeci koja su bolesna da nisu sami, da uvek budu pozitivni i da se smiju – ovo su riječi Mije Anđelković (11), koja je prošla golgotu i uspješno vodi bitku protiv najrizičnije vrste leukemije.
Sredinom novembra 2014. počela je Mijina agonija, kada je zbog povrede noge otišla kod ljekara. Nakon što je uganuće izliječeno, ova djevojčica i dalje nije mogla da stoji. U Univerzitetskoj dječjoj klinici u Tiršovoj dijagnostikovana joj je leukemija.
Bojan Anđelković, Mijin tata, koji je 10 godina bio samo pasivni učesnik u njenom životu, tog trenutka odlučuje da uradi sve za svoje dijete.
– Kada sam je vidio kako leži na tom krevetu u Tiršovoj, ona se nasmijala. Da li je u meni vidjela spas ili se obradovala što sam došao jer je bila željna vremena sa mnom, ne znam, ali znam da je bila srećnija. Iz dna duše sam vjerovao da će se izliječiti. Ni dan-danas ne znam odakle mi snage – priča Bojan.
Živahna djevojčica pala je u krevet, a otac je svakodnevno na rukama nosio svoju malenu i smijehom se borio protiv bolesti.
– Morao sam da glumim, da se smijem i kada mi se ne smije – prisjeća se Mijin tata.
Velika vjera i hrabrost održala je djevojčicu i njenog tatu u pozitivnom duhu čak i u trenutku kada im je javljeno da neće doći do presađivanja koštane srži.
– Tog 32. dana su nam javili da ne mogu da joj presade koštanu srž i krenu s terapijom. Sutradan su nam javili da je ipak moguće i da počinjemo sa liječenjem – kaže Anđelković.
Tegobe i muke ove hrabre djevojčice ne mogu se opisati riječima. Zbog ogromnih bolova koje je osjećala nije mogla da spava.
– Ne možete da zamislite kako izgleda kada ona kaže “tata boli me, okreni me”, a ja je onda milimetar po milimetar pomjeram kako bi našla ugodan položaj. Mia je gubila kilograme, sa 37 spala je na 29. Osjećao sam kako joj dodirujem kosti – prisjeća se s tugom u očima tata ove djevojčice.
Nakon godinu dana Mia je stala na svoje noge i napravila dva-tri koraka, a onda zaplakala i rekla “ja hodam”.
– Osjećaj je bio čudan, ali sam bila srećna – objašnjava ona.
Kako to uvijek biva, nijedna muka ne ide sama. Taman kada se malo oporavila i stala na noge, došlo je do preloma kosti. Dva uganuća, izliv krvi u mozak i osteoporoza pridružili su se leukemiji.
– Na svu sreću, uspjeli smo i to da prebrodimo, a ja sam odlučio da nikada ne kažem da je odlično, već da idemo nabolje – priča Bojan.
Škola i drugari najviše su nedostajali ovoj djevojčici, uprkos brojnim posjetama i druženjima željno je isčekivala da se igra sa njima.
Mia Anđelković danas je znatno bolje. Njeno liječenje biće zvanično završeno u novembru, nakon dvije godine borbe. Ona danas čvrsto stoji na svojim nogama.
Anđela Mihajlović: Psiholog nam je pomogao
– Izvukli smo na lutriji. Iako je moje dijete dobilo rak krvi, imali smo sreće što je u pitanju najblaži oblik koji se u 90 odsto slučajeva liječi – ovo su riječi Mile Mihajlović, Anđeline (6) majke koja je prošla trnovitim putem leukemije.
Anđela iz Aleksandrovca je sa pet godina počela da osjeća simptome leukemije, međutim, temperaturu i malaksalost doktori su pripisivali uobičajenim dječjim bolestima.
– Kao što to uvijek biva, niko ne vjeruje da će baš njemu da se desi nešto loše, tako smo i mi reagovali kada je Anđeli dijagnostikovana leukemija. Borbenost i snaga kakvu samo roditelj može da ima uvijek nas je održavala u pozitivnom raspoloženju i vjerovali smo da će se Anđela izliječiti – priča majka nasmijane djevojčice.
Borba sa bolešću bila je teška i mukotrpna, a pomoć psihologa mnogo je pomogla porodici Mihajlović.
– Moje dijete se pod lijekovima pretvaralo u neko drugo. Takav bijes i mržnju ranije nisam vidjela. Sama bolest je za nju bila veliki šok i na početku nije željela da sarađuje – nerado se priseća Mila.
Bijeli mantili, bolnica, veliki bolovi i odvojenost od kuće predstavljali su potpuno jedan novi svijet. Ipak, od djeteta koje nerado uzima terapiju Anđela je vremenom postala veoma poslušna djevojčica koja odlično sarađuje sa doktorima.
Rezultati analize krvi sada su odlični, a djevojčica je živahnija nego ikad prije.
– Savjetujem svim roditeljima da potraže pomoć psihologa, jer koliko god da smo jaki, veoma je važna podrška – savjetuje Mila Mihajlović.
Filip Marković: Borba mladog fudbalera
Želim da izmislim patent kako da braunila ostane duže u veni i da ubadanje bude što bezbolnije – riječi su Filipa Markovića (18), koji je nakon godinu dana od dijagnostikovanja leukemije, zahvaljujući timu stručnjaka i pozitivnom razmišljanju, uspio da pobjedi ovu tešku bolest.
Mladi sportista, vedrog duha i lavljeg srca, poput pravog heroja stigao je do kraja bitke.
– Filip je uvek bio zdrav sportista, nikada se nije razboljevao. Tokom treninga prošle godine počeo je da osjeća malaksalost, zatim blagu temperaturu. Nakon dva-tri dana ponovo je osjetio bol u mišićima i malaksalost. Simptomi su se ponovili. Uputili su nas na Univerzitetsku dječju kliniku i tu je otkriveno da Filip ima leukemiju – objašnjava za “Blic” Zoran Marković, Filipov tata.
Kada su stigle analize koštane srži, Filipovi roditelji bili su u šoku.
– Duge i teške hemoterapije, kao i bolan i naporan period nalazili su se pred nama. Filip je hrabro pratio uputstva, uzimao terapiju i ohrabrivao sve nas da će biti bolje – priča Zoran.
Roditelji ovog tinejdžera nisu ni sanjali da će im se život promjeniti tako odjednom, ali ipak su uspjeli da ostanu pribrani.
– Prvih mjesec dana Filip je krio svoju bolest. Nismo pitali zašto nije želio da se zna, već smo poštovali njegovu odluku. Kada su saznali njegovi prijatelji, postali su mu velika podrška pored porodice. Ipak mi se čini da su mu najviše nedostajali treninzi i fudbal – objašnjava Zoran.
Dilema u vezi s liječenjem pojavila se kada je došlo na red takozvano zračenje.
– Na nama je bilo da li ćemo da pristanemo na zračenje ili ne. Iako ovaj postupak može da izazove brojne probleme, riješili smo da se upustimo u izazov i sada kada pogledamo, sigurni smo da smo dobro postupili – priča otac hrabrog dečaka.
Milica Simić: Najvažnija je snaga volje
Otvori se zemljo, da propadnem – bila je prva misao Sandre Simić, majke Milice (8) koja je uspjela da nakon duge i teške borbe pobijedi leukemiju.
Milici je sa pet i po godina dijagnostikovana bolest.
– Milica je imala temperaturu, a mi smo to povezivali sa zubićima. Spavala je više nego inače, ali smo mislili da je umorna. Jednog nedjeljnog jutra, Milica i tata kao i obično otišli su u pekaru da doručkuju. Tada se dogodio šok, pomodrela su joj usta i počela je da se trese – ispričala je Sandra.
Kada su u Univerzitetskoj dječjoj klinici Milici dijagnostikovali leukemiju, njeni roditelji nisu znali šta ih je snašlo.
Biti jak nekada može da bude veoma teško. Biti istrajan, još teže. Najteži je ipak bio dan kada je majka hrabre djevojčice čekala da gradom zavlada tama i svi utonu u san, da može da isplače suze u kojima se gušila u sebi.
– Nekoliko puta sam izlazila na terasu bolničke sobe i vraćala se sa suzama u očima. Milica me je pitala “mama, zašto plačeš”, a ja sam morala da budem jaka zbog nje. Tog prvog dana čekala sam da ona zaspi kako bih izašla na terasu i isplakala se da niko ne čuje. Nakon toga rekla sam “sada je dosta, moramo da se borimo” – objašnjava Sandra.
Sandra je preuzela liječenje djeteta na sebe, dok je suprug zarađivao novac.
– Nosila sam dijete na svojim rukama, sama je vodila kod ljekara. Bilo bi mi lakše da je bar parking bio obezbjeđen, pa da po ciči zimi ne moram da je nosim do klinike – prisjeća se ona.
Suočavanje s bolešću malena je lijepo podnijela, uz muziku je uzimala terapiju i onda kada nije mogla da stoji na svojim nogama.
– Kuća nam je bila karantin. Tek sada shvatam koliko je bilo opasno da u tim trenucima naša ćerka dobije neku infekciju. Srećom, imamo vrhunske stručnjake i zahvaljujući njima moje dijete je danas zdravo – tvrdi Miličina majka – prisjeća se Sandra.
Aleksandra Ljajić: Boriću se da završim fakultet
Mene niko neće pitati kada budem imala 25 godina da li sam imala leukemiju ili ne, zato moram da se borim, učim i završim fakultet nakon srednje škole – kaže Aleksandra Ljajić (18), koja je u sedmom razredu oboljela od teške bolesti.
Ova hrabra i plemenita djevojčica uspjela je da pobijedi rak i sada pomaže psihološkom timu u Tiršovoj.
Uprkos veoma visokoj temperaturi i velikim bolovima koji su šetali u organizmu, niko nije ni slutio da Aleksandra, koja je u to vrijeme pohađala sedmi razred, ima rak krvi. Nakon što je izvađena koštana srž i dijagnostikovana bolest, uslijedio je šok.
– Bolje da vam ne kažem kako je izgledao trenutak kada smo saznali, kao smrtna kazna. Neko je morao da bude jak, to sam bila ja. Samo pozitivna energija me je održavala – priča Zorica Petrović, Aleksandrina mama.
Taman kada smo se privikli, opala mi je kosa. To je bio ponovni šok. Vremenom sam se pomirila sa tim, znala sam da mora tako da bude i da će biti bolje.
Ova djevojčica, po uzoru na svoju mamu, bila je pozitivac. Umjesto da klone duhom, izabrala je da se bori. Pomoć psihologa veoma joj je pomogla, a gubitak kose joj je najteže pao.
– Taman kada smo se privikli, opala mi je kosa. To je bio ponovni šok. Vremenom sam se pomirila sa tim, znala sam da mora tako da bude i da će biti bolje. Kada su me ljudi gledali čudno u gradu, znala sam da nisam ja kriva što je opala. Drugari su me prihvatili takvu kakva jesam – kaže Aleksandra.
Adolescentima najteže pada to što zbog bolesti moraju da budu odvojeni od društva, škole, izlazaka Zorica Ljajić, majka
Iako u prvo vreme Aleksandrini drugari nisu mogli da je posete, stalno su je ohrabrivali i bili uz nju preko telefona i društvenih mreža.
– U tim trenucima podrška je mnogo značila. Trebalo joj je da osjeti da nije sama, da smo svi uz nju. Adolescentima najteže pada to što zbog bolesti moraju da budu odvojeni od društva, škole, izlazaka – prisjeća se Zorica.
Tokom prolaska kroz strašne trenutke trudila se da bude pozitivna, a kada bi neko od djece koju je zadesila ista sudbina poklekao, ona bi ga hrabrila i motivisala da ide naprijed.
– Sa trinaest godina Aleksandra je osudila narkomane riječima “oni se bodu i umiru od toga, a mene bodu da ostanem živa”. Znala je da će biti izlječena, vjerovala je u to – kaže njena majka.
Nakon što je završila osmi razred, Aleksandra je upisala Ekonomsku školu u kojoj ostvaruje odlične rezultate.
– Mene niko neće pitati kada budem imala 25 godina da li sam imala leukemiju ili ne, zato moram da učim i završim fakultet nakon srednje škole – kaže ona.
