Heroje uglavnom imamo kad smo mali. Kako vrijeme prolazi, tako je onih kojima se divimo, onih na koje se ugledamo sve manje. Još ako imate tu (ne)sreću da vam je u opisu zanimanja neka vrsta demistifikacije ljudi – slabe su šanse da ćete kao odrasla osoba imati iluziju o istinskim altruistima.
Ja imam tu sreću da za prijatelja imam jednog istinskog čovjekoljupca. Taj moj dragocjeni čovjekoljubac se zove Snežana, i odnedavno je mama dvije malene bebe. Snežanin put od začeća do porođaja je bio nešto teži i komplikovaniji nego inače. Kada treba da rodite blizance, sve je, čini mi se, duplo teže, zamršenije, rizičnije. Sticajem okolnosti, najveći dio trudnoće morala je da preleži, što kod kuće, što u bolnici.
Naravno da je uvijek dobrobit beba stavljala na prvo mjesto. Naravno da je skoro svih tih devet mjeseci trpila i osjećala svašta. Ali način na koji se ona iznijela sa svim preprekama, emocijama, strahovima i situacijama je ono što je mene istinski dirnulo. To strpljenje, ta riješenost da sve bude kako treba, ta ljubav i vedrina, to čini heroja.
Dva puta sam išla da posjetim Snežanu u bolnicu na banjalučkom Paprikovcu. Jednom dok je još bila trudna, drugi put kada su bebe već došle na svijet, ali su bile baš male i trebalo je da neko vrijeme provedu na intenzivnoj njezi, da ojačaju još malo prije odlaska kući.
Čini mi se da sam se ja plašila više od nje. Čini mi se da sam ja znala manje, a paničila više. Sjećam se da sam oba puta gledala njene „cimerke“ u bolničkim sobama i pitala se kako one mogu tako mirno da leže, jedu, razgovaraju, smiju se, vesele se posjetama i skroluju po telefonu, kao da je to što prolaze sasvim normalno, kao da ništa ne može da krene naopako. A onda pomislim na samo jednu stvar koja može da pođe naopako i sledim se od straha. I shvatim, znaju one to, bolje od mene, bolje od svih. Ali, one su riješene da pobijede.
Ta druga posjeta je po mnogo čemu bila izuzetna. Snežana je bila sasvim mirna i srećna, jer bebe su bile žive, zdrave i vesele, pa je konačno mogla da posveti malo pažnje svom iscrpljenom tijelu i bez griže savjesti prizna da je nešto boli. U Snežaninom slučaju to je nadljudska bol, jer na pomisao na ono što ona može da istrpi meni pozli. Sjedile smo na klupi u bolničkom hodniku, ona je bila beskrajno srećna osoba koja je prije dan-dva na svijet donijela dva savršena mala života. To vam je jedna posebna vrsta sreće. Nju može da zasluži samo pravi čovjekoljubac.
Na odjeljenju neonatologije leže prijevremeno rođene bebe koje se u najvećem broju slučajeva od prvog dana života bore za život. One se odmah po rođenju susreću se sa različitim problemima i rizicima. Neke od tih beba teže svega 700 ili 800 grama. Njihova nesvakidašnja borba za život, koju vode zajedno sa majkama, sestrama i ljekarima je mukotrpna, dugotrajna i teška. Može da traje mjesecima
Kažem joj kako sam ponosna na nju, a ona mi odgovara da dijeli sobu i svakodnevicu sa ženama koje su svakoga dana heroji po najmanje šest puta. Naime, otprilike toliko puta one idu da obiđu svoje bebe. Da ih nahrane, obezbijede im naredni obrok, da ih malo gledaju i dodiruju. To traje petnaestak minuta, a onda nazad u sobu, da malo dremneš, jedeš i budeš spremna da za tri i po sata opet uradiš isto. I tako svaki dan. Sedmicama. Mjesecima.
U međuvremenu, trudiš se, valjda, da budeš najbolje moguće u datim okolnostima. Upoznaš žene koje dijele sličnu sudbinu, koje istinski razumiju kroz šta prolaziš i koje tačno znaju kako da te utješe i čega se bojiš. Te žene postanu tvoja porodica, jer za dan-dva saznaš skoro sve što se o nekome može saznati kada vas zbliži kakva nevolja. Pričaš da se utješiš, da malo skreneš misli, a onda slušaš i misliš, pa eto i sa mnom će biti sve u redu.
A stalno misliš na svoju bebu. Ili dvije – tri njih. Sićušne, bespomoćne, nježne i ranjive, plaču li, spavaju li, gladni li su, sanjaju li, boli li ih, kad će više pet sati, koji je danas dan, hoću li ikad kući otići…
Vidite, ja ovo sve nagađam. Pričala sam sa Snežanom koja mi je objasnila rutinu i sa još nekoliko njenih drugarica sa odjela i ni jedna nije pominjala nikakvo beznađe, tugu, nikakve strahove i plač. One su hvalile doktore i sestre, one su pričale o sreći s kojom iščekuju dan kad će otići kući, pričale su o prijateljicama koje su stekle i o tome kako su zahvalne za sve.
Nisu pomenule koliko mnogo znači par grama koje beba dobije, ili kako srce stane kad u viziti kažu da onako mala još gubi na težini. Milion pitanja sam imala. A sva su bila glupa. Plaču li. Plaše li se. Kako se utješe. Kako su tako hrabre.
Jedna od mojih sagovornica, R.Z. u vrijeme kada smo pričale imala je puna dva mjeseca „bolničkog staža“ na odjelu za intenzivnu neonatologiju. Ona je s mnogo ljubavi pričala o doktorima i sestrama koji se brinu za njih i bebe.
„Ni u jednom momentu nisam imala osjećaj da moja beba i ja nismo u najboljim rukama. I doktori i sestre i ostalo osoblje su sjajni, a posebno sam zahvalna sestrama koje se brinu za bebe. Svi su dali sve od sebe da budemo dobro i imam puno povjerenje u njih“, kaže.
Pitam je za uslove u bolnici. Kaže, žalosno, ali dodaje da to nisu doktori i sestre krivi.
Ja razmišljam kako je bolje i ovako, nego da je obrnuto – da imamo luksuzne bolnice i nesposobne ljekare i medicinske radnike. Može i gore, je li.
„Nakon svega ovog shvatila sam da sam mnogo jača nego što sam mislila i zahvalna sam bogu, jer je sve na kraju u redu. Kad prođete kroz ovako nešto shvatite šta u stvari znači izreka da je zdravlje najvažnije. Osim toga, prijateljstva koja se ovdje rode su neprocjenjiva“, dodaje R.
Maja B. Iz Doboja je prošla kroz slično iskustvo. I ona za medicinsko osoblje ima samo riječi hvale.
„I u dobojskoj i u banjalučkoj bolnici prema meni su svi bili zaista divni i moje iskustvo je zaista pozitivno. Imala sam podršku u svakom trenutku. Mnogo mi je pomoglo druženje sa ženama s kojima sam dijelila sobu i one su jedno od ljepših iskustava odavde“.
Snežana mi je pričala kako je tokom boravka u bolnici stalno imala pristup svim informacijama i da su svi izuzetno strpljivi i temeljni.
„Do groba ću biti zahvalna tim ljudima. Zamisli, bebe su odvojene od majke odmah po rođenju, kada im je dodir najvažniji. Te sestre su toliko tople i ljubazne, i svoj posao zaista obavljaju nježno i s ljubavlju. Često im i pjevaju. I sve to bez nervoze i hladnoće, uvijek ljubazne. Možeš li da zamisliš kako je u toj situaciji važno da imaš povjerenja u osobu kojoj ostavljaš djecu?“, kaže Snežana.
Pitam šta nedostaje. Kaže, mnogo toga. Pelena, važnih stvari. Ali ima nešto što bi bilo posebno divno da ima. Naime, bebice koje leže na tom odjelu su prijevremeno rođene i uglavnom su sićušne. Sva odijelca koja imaju njima su ogromna. Bilo bi divno da ima neka krojačica ili fabrika da im napravi mala odijelca. To bi, kaže, baš voljela.
Ta odijelca ne mogu da se kupe, s obzirom da je standardni najmanji broj odjeće za bebe 50, a bebama iz naše priče i 46 je veliko. Zato, ukoliko znate nekoga ko bi želio da sašije odgovarajuću odjeću za naše male junake – javite mi.
Heroji stvarno postoje. I stvarno se zovu mame.
