Osvećenje vode ima svoje porijeklo u prvim vijekovima hrišćanstva, o čemu svjedoče drevni pisani izvori, kao apostolske ustanove. Ipak, i pored sve svoje drevnosti, u početku nije postojalo ustanovljeno pravilo kada, gdje i kako se vrši vodoosvećenje.
Postojala je izvjesna razlika u tim obredima. No svima njima je zajedničko da se osvećenje vode izvršuje pomoću određenih molitava, prizivanjem naitija Svetoga duha, kao i krstolikim blagosiljanjem i pogruženjem u vodu Časnoga krsta, što i danas čini elemente svakog vodoosvećenja.
Veliko vodoosvećenje se vrši dva puta u godini na Krstovdan (Navečerje Bogojavljenja) i na Bogojavljenje, u kome se sjećamo krštenja Isusa Hrista u rijeci Jordan.
Malo vodoosvećenje vrši se u različitim prilikama, pri drugim crkvenim činovima i obredima, na Vaskrs i pred krsnu slavu domačina, pa i na traženje pojedinih vjernika – u svako vrijeme i na svakom mjestu: u kući, u polju, u vrtu i tako dalje.
Odgovor na to pitanje, u crkvenim knjigama ne piše, niti ima bilo kakvo pisano naređenje u vezi toga. Ali zato postoji narodno predanje i običaj kojeg je Crkva prećutno usvojila, te je isti stekao predanjsku vrednost, kao i mnoge druge stvari koje se putem predanja u Crkvi čuvaju.
Dakle, po tom narodnom predanju, ukoliko se sva količina Bogojavljenske vodice ne utroši pobožno u toku godine, onda se taj ostatak, kada stigne nova vodica, sipa u bunar, u rijeku ili u cvijeće. U svakom slučaju tamo gdje se neće izložiti gaženju i obesvećenju.
Što se pak tiče vodice koja se po domovima sveti za Vaskrs…
Vaskršnja sveta voda se u toku posta može, i treba, uzimati svako jutro po malo prije jela, i tako utrošiti. Ona se upravo i osvećuje sa tim ciljem da bi sveti veliki praznik Vaskrsenje Hristovo dočekali u osvećenim domovima, ali i sa osvećenom dušom svojom (kao hramom Duha Svetoga), čemu pobožno korišćenje svete vodice itekako doprinosi.
Osvećena vodica za krsnu slavu sva se upotrebi na spravljanje slavskog kolača i koljiva, a može i da se ostavi malo za piće da svi članovi doma popiju po gugljaj za osvećenje duše i tijela.
Sveta vodica, naročito ona bogojavljenska (koju narod uglavnom i nosi svojim domovima), može se čuvati neograničeno vrijeme. Ma koliko je dugo čuvali, ona ne gubi svoju osvećujuću blagodat niti postaje podložna kvarenju. Ima u narodu porodica koje bogojavljensku vodicu čuvaju po trideset i više godina, s tim što svake godine, od nove vodice, kada je donesu iz crkve, pomalo dodaju u flašu u kojoj drže staru vodicu.
(Opanak)
