”Dragi tata i mama, pozdrav, posljednji put. Ljubiša” – poruka je 17-godišnjeg gimnazijalca Ljubiše Jovanović koji je neposredno prije nego što su izveli pred streljački vod napisao poruku svojoj majci i ocu.
Njegov otac poruku nikad nije pročitao, jer je i on, što Ljubiša nije znao, bio zarobljen i strijeljan je istog dana.
Prije 76 godina, 21. oktobra 1941. na poleđinama đačkih knjižica, koverata i nekih ličnih dokumenata, drhtavim rukama ispisane su poruke onih čiji su životi samo nekoliko sati kasnije prekinuti u streljačkom vodu.
“Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htjedoh se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi. Žao mi je”, poručio je svojoj porodici radnik Lazar Petrović.
“Ja i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac, živite u slozi”, napisao je Nikola Simić inženjer, strijeljan zajedno sa svojim sinom Aleksandrom Simićem.
“Pozdravlja vas sve Aca. Pozdravite moju drugaricu Danicu”, bila je posljednja poruka Aleksandra, gimnazijalca od 18 godina.
Gimnazijalac Pavle Ivanović je svom tati napisao: “Tata, ja i Miša smo u topovskim šupama. Donesi nam ručak, neki džemper i neki ćilim. Donesi nam u teglici pekmez. Paja. Tata, idi kod direktora ako vredi.”
Knjigovođa Jakov Medina oprostio se uz riječi “Lebac sutra nemojte poslati”, brinući tome da ne protraće uzalud dragocjeni hljeb.
“Zbogom, Mico. Ja danas pogiboh. Zbogom, srce. Posljednja mi misao na tebe. Budi sretna, sine i bez mene” napisao je čovek, vjerovatno svojoj ćerkici.
Među njima je i jedan očajan otac, koji je stigao je da poruči mališanima: “Miro, poljubi djecu umjesto mene. Slušajte mamu djeco i čuvajte se. Zbogom zauvijek, vaš tata Laza”.
(Kurir)
