Gostimir Goćo Vučenović rođen je u Javoranima kod Banje Luke prije 82 godine. Pedesetih godina je trbuhom za kruhom otišao u selo Smrtić kod Nove Gradiške. Devedesetih se, bježeći od „Bljeska“ i „Oluje“, obreo u Gradišci. I danas je tu, na adresi Crvenog krsta.
Živi u pomoćnim protorijama, svakodnevno zalijeva i održava najveći cvijetnjak u gradu, a kad ugrije, preseli se u malu radionicu i bavi se drvenarijom. Drvo i cvijeće poznaje u dušu, ljude ne poznaje tako dobro.
– Pravim sve od drveta. Držalice za sjekire, motike, krampove, kosišta, drvene grablje, lotre, mješaje za kazan, sve što zatreba od drveta. Evo, ove grablje sam napravio od tri vrste drveta. Drška je od ljeske, ona je žilava, ovaj radni dio je od jasena, a zubovi od kestena, jer je tvrd i sporo se haba – priča Goćo.
Napravio je i specijalnu alatku za zalijevanje udaljenog i visokog cvijeća. Tačno zna koje cvijeće se smije pokvasiti po listu, koje se smije orositi, a koje samo po zemljištu ispod biljke. Tu su i vriježe krastavaca i lijepo odnjegovana vinova loza.
– Prije sedam ujutro počinjem sa zalijevanjem. Obiđem svaki cvijet, svaku biljku. One me razvesele, a ja ih okrijepim i branim od suše i vrućina – priznaje Gostimir.
Goćo je u Smrtiću imao radne konje, izvlačio je drva iz šume. Bilo je svega – i novaca i jake hrane, ljute rakije, ali ostao je neženja.
– Žene se nekako nisu uklapale u moj život. Radilo se po cijeli dan. Bilo je ljubavi, bilo je svega, ali sudbina je umiješala svoje prste – uzdahnuo je, pa se onda iskreno nasmijao Gostimir Vučenović.
Prostor u kojem živi i radi Gostimir uredan je i skockan kao da u njemu borave tri žene.
Zanimljivo je da se odlično slaže sa osobljem Crvenog krsta kojem svakodnevno pomaže u uobičajenim aktivnostima. Tu su i bibliotekarke koje o Goći imaju samo riječi hvale.
– Goćo ima zlatne ruke, uredan je, pedantan, zna mnogo, spreman je za razovor na svaku temu. Kad god upriličimo književno veče ili druženje sa piscima i čitaocima i Gostimir je uz nas, sluša pažljivo i uživa – doznali smo u jednom odjeljenju Narodne biblioteke u Gradišci.
Gostimir i čita, knjiga ima u izobilju, a kaže da nikad neće iščeznuti velika ljubav koju gaji prema konjima. Slike dorata, vranaca i alata sa starih kalendara polijepio je po radionici. Kaže da su konji plemenite životinje i da nikada ne izdaju čovjeka.
B. Grgić
