U Evropi smrtna kazna postoji samo u ustavima Bjelorusije i Republike Srpske! Iako ona kod nas postoji samo u teoriji, građani su po ovom pitanju i te kako podijeljeni, te je, nakon što se otkriju detalji monstruoznih zločina, naročito nad djecom, sve više onih koji javno traže njenu primjenu.

Za sada su svi sa političke scene Republike Srpske odlučni da se ta odrednica obriše, što je ponovio i predsjednik republičkog Parlamenta Nedeljko Čubrilović.

– Iz Ustava Republike Srpske je neophodno izbrisati smrtnu kaznu. Neophodno je usvojiti određene amandmane na Ustav Republike Srpske, radi očuvanja njenih ustavnih nadležnosti, osnovnih načela zaštite vitalnog interesa entiteta i konstitutivnih naroda, brisanja smrtne kazne, zaustavljanje prenosa nadležnosti mimo procedura utvrđenih Ustavom Srpske, te obezbjeđivanja uslova za sprovođenje reformi na putu evropskih integracija – poručio je Čubrilović.

Vlasti RS su još prije devet godina pokrenule proceduru da tu odrednicu obrišu zbog kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali procedura još nije okončana, iako se predstavnici sva tri konstitutivna naroda slažu da treba da se briše. Iako nikada nije unesena u krivični zakon entiteta, a samim tim ni izvršena, odredba je velika prepreka za usaglašavanje pravne regulative s evropskim tekovinama. Do sada je nekoliko puta odbijana jer iz parlamenta na usaglašavanje stiže u paketu sa drugim ustavnim promjenama, pa tako u paketu biva i odbačena. Nije je bilo u prvobitnom ustavu, ali je kasnije uvedena usvojenim amandmanom, koji u završnici ipak nikad nije postao dijelom krivičnog zakona, tako da je smrtna kazna postojala u teoriji.

U Srbiji smrtne kazne nema ni u teoriji, ali je zamjenik zaštitnika građana Miloš Janković krajem prošle godine izjavio kako zabrinjava činjenica da se u Srbiji povećava broj građana koji smatraju da je smrtnu kaznu potrebno ponovno uvesti u pravni sistem.

– Prošle godine je za vraćanje smrtne kazne bilo nešto više od polovine ispitanika, a danas je za to preko dvije trećine anketiranih – upozorio je Janković, povodom 10. oktobra, Svjetskog i evropskog dana borbe protiv smrtne kazne i Međunarodnog dana mentalnog zdravlja.

U Bosni i Hercegovini nije sprovedeno slično istraživanje, ali je evidentno, i pukim pregledavanjem društvenih mreža, da i kod nas zagovornika za primjenu smrtnih kazni nimalo ne manjka. Psiholog i sudski vještak Aleksandar Milić ističe za eTrafiku da javnost reaguje spontano, po osjećanjima, jer “osjećaju da su pojedini zločini nedovoljno sankcionisani”.

– Očito je da su pojedine zakonske regulative, kako u Republici Srpskoj, tako i u regionu, neprilagođene sadašnjim uslovima u kojima je primjetan porast zločina. Ljudi nemaju taj osjećaj anticipiranja loših ishoda po sebe, ali iako se tu radi o određenim dimenzijama patologije ne treba se isključiti ni dio o uračunljivosti. Javnost reaguje spontano, po osjećanjima, jer osjećaju da je to nedovoljno sankcionisano. Svjedoci smo najbrutalnijih silovanja, zlostavljanja djece, mučenja, grupnih ubistava, i drugih monstruoznih zločina, i ne postoji prestup preko limita najstrože kazne. A veliki je problem nemati distinkciju onog najgoreg – kaže Milić.

Dalje ističe da nije jednostavno odmjeriti i uvesti zakonske regulative, koje bi sve riješile, ali svakako da brutalni zločini, zaslužuju pažnju revizije sankcija prema učinjenim teškim djelima.

– Kod nas kada pogledate učestalost određenih zločina prosto vidite da zločinci predviđaju kakve će sankcije imati i gledaju da li je za njih to prihvatljivo. A zločin rade impulsivno, afektivno i već računaju na olakšice. Nažalost, onaj ko je ubijen ili masakriran, njega nema, a počinilac, obično s određenim povlasticama i uslovima prevaspitavanja, skoro da nema mogućnost korekcije. I danas-sutra izlazi kao da se ništa nije dogodilo – rekao je Milić za naš portal.

U regionu je primjetno sve veće povećanje zahtijeva građana za vraćanjem smrtne kazne i to najviše zbog svirepih ubistava djece, pedofilije i brutalnih silovanja, što je potvrdila i član Udruženja građana “Srbija protiv smrtne kazne” Marija Šijak.

– Veća podrška smrtnoj kazni pojavi se svaki put kada u javnost izađe vijest o nekom gnusnom zločinu, ali ja lično nikada ne bih pomislila na vraćanje te kazne. Ni u kom slučaju ne bih napravila izuzetak, jer je ljudski život neprikosnoven, i niko, pa ni država, nema pravo da ga nekome oduzme. Jedan od razloga protiv smrtne kazne je i moguća sudska greška usljed koje i nevina osoba može biti pogubljena. Takođe, zabluda je da je u državama u kojima je zaprijećena tako strašna kazna manja stopa teškog kriminaliteta – kaže ona i ističe da su u atmosferi opšteg nezadovoljstva i lošeg ekonomskog stanja građani skloniji radikalnijim stavovima i po pitanju krivičnih sankcija.

S druge strane, advokat Svetozar Vujačić kaže da su zemlje bivše Jugoslavije napravile grešku onog momenta kada su ukinule smrtnu kaznu i zamijenile je robijom od 40 godina.

– Bio sam jedan od rijetkih advokata koji je bio protiv ukidanja smrtne kazne u Srbiji i koji je javno govorio o tome. Ostali su bili za i evo sad imamo zločine za koje ne postoji adekvatna kazna. Na primjer, za ubicu Tijane Jurić kazna od 40 godina zatvora je previše blaga. Smrtna kazna nema nijedan nedostatak, osim toga da u slučaju da se napravi greška nema povratka nazad – kaže Vujačić za eTrafiku.

Mapa smrtnih kazni

Jedan kartograf objavio je mapu koju čine posljednje egzekucije i godine kada su izvedene. U Srbiji je posljednja smrtna kazna izvedena strijeljanjem 14. februara 1992. godine, zbog svirepog ubistva šestogodišnje djevojčice, nad Johanom Drozdekom.

Island je prva zemlja koja je ukinula ovakav vid kazne. Posljednja egzekucija na Islandu dogodila se 1830. godine i izvršena je odsjecanjem glave. Na isti način posljednje smrtne kazne izvedene su u Norveškoj (1876), Danskoj (1892) i Švajcarskoj (1940).

Osim ubistvom iz vatrenog oružja i odsjecanjem glave, posljednje kazne sprovođene su i giljotinom (Švedska, Francuska i Belgija) i vješanjem (Španija, Velika Britanija, Turska, Irska, Portugal, Mađarska, Albanija, Slovenija…).

Posljednja smrtna kazna izvršena je u Bjelorusiji 2017. godine. Kakva je situacija u drugim zemljama pogledajte na mapi.

Najčešći načini izvršenja smrtne kazne

Vješanje

Prvi put sprovedeno: 4000 godina prije naše ere, ne zna se gdje

Broj pogubljenih: više od 500.000

Dužina umiranja: Četiri minuta

Kao što se dogodilo prilikom pogubljenja Barzana al Tikritija, polubrata Sadama Huseina, ispuštanje s prevelike visine dovodi do otkidanja glave. Posljedica je brza smrt, bez mnogo mučenja. Vješanje koje obavi iskusan dželat takođe skraćuje samrtne muke: kad se prekine kičmena moždina, prestaje disanje i smrt nastupa usljed gušenja.

Strijeljanje

Prvi put sprovedeno: 1608. godine u Engleskoj

Broj pogubljenih: 100.000

Dužina umiranja: Tri minuta

Strjeljački vod sastoji se obično od četiri do sedam ljudi koji pucaju. Nekad se jedna puška napuni ćorcima kako bi svaki pripadnik strjeljačkog voda mislio da on nije ispalio smrtonosni hitac. To ostavlja tri do šest metaka koji pogađaju žrtvu u srce. Hidrostatički šok usljed udara može da izazove trenutni gubitak svijesti, a smrt usljed gubitka krvi nastupa kroz nekoliko minuta.

Smrtonosna injekcija

Prvi put sprovedeno: 1939. godine u Njemačkoj

Broj pogubljenih: 250.000

Dužina umiranja: Sedam minuta

U SAD smrtonosna injekcija sastoji se od mješavine natrijum-tiopentala, pankuronijum-bromida i kalijumovog hlorida. Natrijum-tiopental je barbiturat koji izaziva gubitak svijesti u roku od 10 sekundi. Pankuronijum-bromid paralizuje sve mišiće, uključujući i disajne, a kalijumov hlorid izaziva prestanak rada srca.

Kako pojedine zemlje izvršavaju smrtnu kaznu

Nigerija (kamenovanje), Saudijska Arabija (odsijecanje glave), Kina (smrtonosni plotuni), Irak (dizanje u vazduh), Iran (vješala), Jemen (razapinjanje na krst), Sjeverna Koreja (gasne komore), Pakistan (bacanje sa stijene), Sudan (amputacija), SAD (gasna komora, strijeljanje, vješanja, ubrizgavanje otrova i električna stolica).

eTrafika.net