Mango i Cezar. Soko i Milan. Riđo i Putan. Bećar i Rubin. Jedni u perolakoj, drugi u lakoj, treći u teškoj, a četvrti u superteškoj. Oni prvi počnu sa kubikom i dvjesto, oni posljednji izvlače bukove trupce u kojima ima i preko dva kubika.

Štraparijada u Melini, jedna od mnogih koje se održavaju u Bosni i Hercegovini, okupila je više od pedeset parova. Nadmetanje je počelo u 11 časova, a završilo pred sumrak. Prošlogodišnji pobjednici danas su odustajali, a radovali su se oni u čiju je pobjedu malo ko vjerovao.

Sa obje strane „startno-ciljne ravnine“ okupilo se nekoliko stotina navijača. Konji bi prvih tridesetak metara vukli debla u punom trku, a onda bi „kočijaši“ morali da krenu sa vikom i pljeskanjem po sapima i debelom mesu. Najlakše je bilo onima koji su prvi stigli na „stazu“, jer je zemlja još bila vlažnja i debla su po njoj lakše klizala.

- Vidjećemo Piljuga kako će sad. Vidjećemo kako se dere na ovoj stazi. Ide lako ako je klada laka i ako je zemlja mokra. Sad će morati konju guzicu poderati da izvuče do cilja – veli jedan od vječnih kibicera.

Na svim stranama – konji. Privezani za prikolice i kamione čekaju svojih „pet minuta slave“. Pasu i ržu. Gosti prilaze onim najrasnijim i pokušavaju da se uslikaju pored njih. Ali, veliki ždrijepci nisu pozeri i mnogi odlaze bez trofeja za „stori“.

- To su najskuplji konji, često plaćeni i preko 20.000 evra. Ima nešto ispod tone u njima. Vidiš koliki su. Oni na kraju vuku. Tad ti se zemlja trese. Nema ih mnogo. Bude pet ili šest trka u toj najtežoj klasi i to je to. Ali ih je milina gledati kad zapnu – priča Stanislav Jakica koji već petnaest godina vodi sve štraparijade u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji.

Prva štraparijada je, dodaje on, održana prije šesnaest godina u Driniću. Šumari su jedno veče zašli u piće i stali da se nadmeću ko ima bolje i snažnije konje. Onda je pao dogovor da to provjere na terenu i tada je održana prva štraparijada. Njen osnivač je bio Dušan Lukic Ducelja iz Drinića.

- Vječnu slavu je stekao i Mirko Čeko iz sela Bravsko kod Bosanskog Petrovca koji je sa konjem Jadranom pobijedio na prvoj štraparijadi. Najtrofejniji štrapar je Milorad Stojanović Zis iz sela Smoljane, takođe kod Bosanskog Petrovca. On ti je četrdeset godina u šumi. Samo konji, sjekira i klinovi. Vidiš kolike su mu ruke – priča Jakica.

I zaista: na šezdesetogodišnjaku koji sjedi za astalom pod šatorom šake su neprirodno velike i kvrgave. Izgledaju kao lice ribara koji više od pola vijeka žive od morske ribe. Brazda na njegovim rukama kao da su veće od brazdi koje njegovi konji ostavljaju na štraparskom terenu. 

Kako dan odmiče gostiju je sve više. Guraju se oko staze i dobacuju.

- Čuvaj ih, odoše u kuruze, napraviće zijana!

- Eno, pukla štranjga! Čuješ li me, samo atestovane lance morate kupovati dolje na pijaci!

- Sad se lomi, sad se lomi!

- Presušilo grlo sudiji, eno traži zelenu pivu!

- Novi „mercedes“ uzeo, a sve više loši zborovi!

Dvije pauze po sat vremena prilike su da Božo i Repa pokažu šta znaju na klavijaturama. I dok pivo, ćevapi i pečenje stižu, sa zvučnika udaraju suvi šatorski hitovi: Ti se kupaj u moru, a ja ću u pivi, sve što volim, malena, na Manjači živi! Za Društvo visokog rizika!

- Štraparijade su ti, rođeni, uradile za mir u Bosni više nego svi oni dolje zajedno. Eno ti za onim stolom sjede i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Dogovaraju pos'o. Trguju konjima, šta će drugo. Vidiš kako mogu lijepo, a ne uprijeko. To napiši da sam rek'o – veli jedan od najstarijih štrapara Mirko Čeko.

Neko je, veli voditelj programa, izgubio telefon. Zvala ga žena četiri puta. Ima i propušten poziv od Brusa mehaničara. Crnu „nokiju“ za jedno ledeno!

Melina se puni svijeta.

Goran Dakić