Na današnji dan 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, okončan je četverogodišnji rat u Bosni i Hercegovini. Sporazum je potpisan u Jelisejskoj palati u Parizu, gdje su olovku držali predstavnici triju zaraćenih strana: tadašnji predsjednici Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman, uz prisustvo predstavnika svjetskih sila, čime je započeo put BiH ka miru.

Dejtonski sporazum, iako nikad zvanično preveden makar na jedan od tri službena jezika u BiH, trebalo je da znači novo uređenje i odredbe te temelj mira, stabilnosti i sigurnosti sva tri konstitutivna naroda ove države. Ipak, da li BiH nakon 29 godina i dalje ide istim putem ili su neki odlučili da na tom putu ne prate znakove koji su još ranije postavljeni i dogovoreni, tumačenja unutar sva tri naroda govore drugačije.

Činjenica je, saglasni su naši sagovornici, da su nedostaci ovog sporazuma danas i te kako vidljivi, ali naposljetku, postojanje Bosne i Hercegovine je moguće samo ako se bude u budućnosti radilo na poštovanju ovog sporazuma, a drugog puta, čini se, i nema.

Odnos tri naroda napetiji danas nego u poslijeratnom periodu

Politička analitičarka Ivana Marić mišljenja je da Dejtonski sporazum danas najmanje naruku ide samim građanima Bosne i Hercegovine, a za sve to među krivcima pronalazi političke predstavnike.

„Došli smo do paradoksa da srpska strana najviše čuva i štiti Dejtonski mirovni sporazum, dok vidimo da Hrvati uopšte i nemaju neki poseban odnos prema tome. S druge strane, Bošnjaci bi sada da ga mijenjaju. Danas, 30 godina poslije svega, situacija po pitanju odnosa između tri naroda je mnogo napetija, čak i više nego neposredno nakon rata. Ovoliko nepovjerenje i strah među narodima nije bilo ni 1996. godine, a jedini razlog za to jeste to što imamo korumpirane i nesposobne političare, koji ne znaju postići rezultate, a onda da bi mogli dalje funkcionisati, jednostavno moraju zavaditi ljude“, započela je Marićeva za Banjaluka.net.

Kako kaže, to je razlog zašto pojedini političari jedini profitiraju od nacionalnih tenzija, a kao loše primjere navodi i hapšenja političara koji su završili u zatvoru, i to ne zbog nacionalne retorike već zbog korupcije.

„Situacija nije sjajna, ne iz razloga što Bosna i Hercegovina nema dovoljno novca ili zato što se građani međusobno mrze, već zato što jedini način naših političara da ostanu tu gdje jesu jeste da šire mržnju i dosadašnje ponašanje. Kada vas plaše ratom, vi tada nemate vremena da razmišljate o tome koliko je koji političar podložan korupciji“, istakla je Marićeva.

Da nema zloupotreba, ističe, Dejtonski sporazum i rješenja unutar njega bi se i danas mogla normalno primijenjivati.

„Dejtonski sporazum danas najmanje naruku ide samim građanima Bosne i Hercegovine, a neobično je da sam Ustav nije loš, nego su loši političari. Kada vidimo situaciju u kojoj je nastao i sve ono što je bilo, vidi se da su ga radili stručnjaci koji su uzimali u obzir tadašnju situaciju. Ipak, sve to smo nekako izigrali, pa čak 30 godina poslije rata govorimo o nekim povratnicima. Čini mi se da smo samo po broju godina odmakli od rata, a primjer Njemačke poslije rata govori koliko mi kasnimo i gdje smo stigli“, kazala je Marićeva.

„Riječi poput ‘manji entitet’ uz sve podjele pokazuju samo da smo svi isti“

Gdje ima volje, ima i načina, objašnjava Marićeva te dodaje da je Dejtonski sporazum funkcionisao do 2006. godine, ali Aprilskim paketom počinju samo zloupotrebe.

„Ne postoji ustav na svijetu koji nema određene propuste i stvari koje bi se trebale promijeniti, ali političari rade za svoje građane, pokušavaju da pronađu način kako popraviti stvari, a kod nas samo to ne rade. Da možemo prepisati ustav od bilo koga, naši političari bi se, mislim, vrlo brzo snašli kako izigrati sve“, kaže Marićeva.

U Bosni i Hercegovini mi volimo raditi u ‘sivoj zoni’, zaključuje Marićeva, uz izdvajanje da je čak i tačan broj građana koji živi u našoj državi jednostavno – upitan, a podaci i dalje nepouzdani.

„Naravno da se moralo sjesti odavno i imati prevod ovako važnog dokumenta koji će se uskladiti, međutim, to niko ne želi jer im ovako više odgovara. Svako može tumačiti da li su narodi, nacije, konstitutivni narodi i slično, pa mi nemamo prevod Ustava ni na jednom domaćem jeziku. Sve je to zloupotreba, a na kraju svega, građani sami biraju, a sva tri naroda se nalaze u istom. Riječi poput ‘manji entitet’, silne podjele i kantoni, pokazuju samo da smo u istom i da svi isto živimo“, objasnila je Marićeva.

„Bošnjački politički predstavnici najviše ugrožavaju Dejton“

Radomir Lukić, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, za Banjaluka.net naglašava da postoji razlika u poštovanju onoga što slovom i brojem stoji u svim aneksima Dejtonskog mirovnog sporazuma između političkih predstavnika i političkih snaga i stranaka tri konstitutivna naroda, jer su njihovi interesi još uvijek – različiti.

„Bošnjački politički predstavnici najviše ugrožavaju ono što piše slovom i brojem u Dejtonskom mirovnom sporazumu i njegovim aneksima, pošto oni nikako ne mogu da se pomire sa tim da više ne postoji Republika Bosna i Hercegovina, kako su je oni navodno samostalno uredili tzv. Ustavom Republike Bosne i Hercegovine. Oni ne mogu da razumiju da je uređenje Bosne i Hercegovine federalizovano, sa značajnim elementima konsocijalne demokratije i konfederalizma te oni bi da stvari vrate na početak, dakle, u gnijezdo Ustava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine. Zbog toga, oni u najvećoj mjeri opstruišu rad organa institucija ove države, na taj način nastoje da stvore onu krizu kakvu su stvorili slovenački i hrvatski političari 90-ih godina, kada su u rješavanju jugoslovenske krize prizvali međunarodnu zajednicu, koja je pomogla u skladu sa svojim interesima, a ne u interesu naroda bivše Jugoslavije“, izjavio je Lukić za naš portal.

Na drugom mjestu, tvrdi Lukić, hrvatska politička elita i stranke imaju jednu potpuno drugačiju filozofiju, priklanjajući se Hrvatskoj i očekujući njihovu zaštitu, uz promjenu državnog uređenja u Federaciji BiH, koja bi priznala jedan hrvatski entitet u svojoj cjelovitosti. Oni ovim, kako kaže, nastoje da izbjegnu svoju minorizaciju, odnosno prekrajanje Hrvata od konstitutivnog naroda u manjinu, za čim teže Bošnjaci.

„Takođe, čini mi se da politička elita Republike Srpske i njihove snage, uz manja ili veća odstupanja, u najvećoj mjeri nastoje da poštuju Dejtonski mirovni sporazum, određenje Bosne i Hercegovine, njenih institucija, nadležnosti te da ograniče jednu plimu pokušaja Bošnjaka, uz pomoć različitih međunarodnih institucija i država, da se otmu dalje nadležnosti Republike Srpske“, pojasnio je Lukić.

„Svi dosadašnji visoki predstavnici su nametnuti“

Uloga visokog predstavnika, prema riječima profesora Lukića, više je odmogla nego pomogla Bosni i Hercegovini.

„Ta ustanova, sama po sebi, jeste ograničenje suverenosti naroda i same Bosne i Hercegovine. Zbog te ustanove, ona nije samostalna, suverena i nezavisna država te je ona, po mom shvatanju, jedina kolonija koja je postojala u Evropi u ova dva vijeka. O sadašnjoj ličnosti koja bi htjela da bude visoki predstavnik, on nije došao na to mjesto na način na koje je predviđeno Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne ulazeći u razloge zašto je to tako. Svi dosadašnji visoki predstavnici su nametnuti Bosni i Hercegovini, iako sve strane moraju da se usaglase s tim imenovanjem. Svi oni su zaludno smatrali da su baš oni ta politička sila i moć koja može da zamijeni narode, istoriju i tradiciju na ovim prostorima”, kazao je Lukić.

Tako neće moći ni ubuduće, kaže Lukić, pa je tako sudbina Bosne i Hercegovine u rukama samo njenih naroda i samo oni mogu da to urade.

„Dejtonski sporazum je jedini modus kako Bosna i Hercegovina može da opstane, svako ko misli drugačije duboko griješi i htio bi da nas podvrgne nekom drugom humanističkom eksperimentu. Ne mislim da će biti moguće sa Bošnjacima stvoriti mirniju i bolju Bosnu i Hercegovinu i ova agoniija će se ili produžiti ili će Bosna i Hercegovina da se rastvori još jednom, kao što se raspala 1992. godine. Treći put ja ne vidim“, potvrdio je Lukić.

„Dejtonskim sporazumom su svi nezadovoljni, rat nije kraj nasilja“

Dženana Karup Druško, dugogodišnja novinarka i analitičarka, za Banjaluka.net ističe da su sve tri strane saglasne, kada je u pitanju Dejtonski sporazum, ipak samo u dvije stvari.

„U Bosni i Hercegovini, kada je u pitanju Dejtonski mirovni sporazum, postoje javne suglasnosti ‘svih strana’ koje su učestvovale na pregovorima, oko dvije stvari: 1. Sporazum je zaustavio sukob i donio mir, i 2. Sporazumom su svi nezadovoljni“, rekla je Karup Kruško za Banjaluka.net.

Međutim, za Karup Kruško i taj mir je problematičan jer iako je zaustavio rat, završetkom rata nije stalo nasilje jer su “obrasci ratnih politika još uvijek ključni u oblikovanju političke zajednice“ u BiH.

Za jačanje etničkih politika i etničke podjele u zemlji, kao i politiku etnokracije koja se sada već uzima kao „normalnost“, Karup Kruško krivi između ostalog i zakašnjelo hapšenje pojedinaca koji su imali riječ tokom rata, uz objašnjenje da im je to vrijeme omogućilo razvijanje nacionalizma i samim tim suprotstavljanje međuetničkoj saradnji.

„U Dejtonskom mirovnom sporazumu rat u BiH je tretiran kao ‘tragični sukob’. Dvije godine prije Mirovnog sporazuma Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija formiralo je Tribunal, MKSJ, za bivšu Jugoslaviju jer je bila ugrožena međunarodna sigurnost i mir. Ni dvije godine nakon sporazuma u Dejtonu u prvom haškom procesu utvrđen je međunarodni sukob u Bosni i Hercegovini u kojem je učestvovala i Srbija. Potpuno pomiješani odgovori, i potpuno kontradiktorni – s jedne strane je nagrađeno ponašanje koje je kršilo međunarodne norme ljudskog dostojanstva (Dejton), s druge strane to je ponašanje rigorozno kažnjeno (Hag), Bosni i Hercegovini su slali različite poruke koje su zbunjivale i najveće i najdobronamjernije eksperte, čak i one, među kojima su i međunarodni, koji su nakon rata trebali graditi državne institucije, obnavljati privredu, provoditi procese pomirenja“, kazala je Karup Druško.

„Dejton je dobar kao garant mira, ali su potrebne promjene“

Sve ovo je doprinijelo stanju u kome se Bosna i Hercegovina nalazi danas.

„Ili poštuješ međunarodno pravo, ili ne. Ono između, prihvatanjem onoga što ti odgovara i odbijanjem onoga što ne odgovara tvojoj politici, dovodi do rušenja sistema, vladavine prava, demokratije i ljudskih prava… i dovodi do anarhije u kojoj se razvija totalitarizam. I jačanju autokratske vođe“, naglasila je Karup Druško.

Za budućnost BiH i njenog razvoja kao demokratske zemlje, u kojoj bi po uzoru na Evropu, kojoj koliko vidimo teže političke vođe, svi građani imali ista prava i slobode, uz povećanje BND, kao i sigurnost i mir, prema mišljenju Karup Druško, neophodne su promjene Dejtonskog mirovnog sporazuma.

„Kako smo daleko od toga zbog politika u Bosni i Hercegovini, Dejtonski sporazum možemo posmatrati s aspekta sigurnosti – dobar je jer osigurava mir i mehanizme za vojnu intervenciju protiv svakog ko naruši suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, jer Dejtonski sporazum, kao međunarodni ugovor, zabranjuje svaki sukob, pa i ‘odcjepljenje’, ‘samoodređenje’, ‘secesiju'“, zaključila je Karup Druško.

Banjaluka.net