Koliko su sport i druženje važni za izgradnju čovjeka u fizičkom i društvenom pogledu, najbolje govori primjer petnaestogodišnjeg Mirela Tajića, srednjoškolca iz Gradiške. Mirel još od ranog djetinjstva vuče posljedice nemilosrdnog meningitisa, koje upornim bavljenjem sportom i školom ipak stavlja u drugi plan. O njemu, od druge godine, brigu vode djed Mirsad i baka Behija.

Od malih nogu Mirel je zaljubljenik u stoni tenis. Na jednom turniru u Donjim Podgradcima spazio ga je Jovica Šormaz, trener u Stonoteniskom klubu osoba sa invaliditetom "Vrbas" iz Banja Luke. Dogovor o saradnji pao je u nekoliko riječi.

- Primijetio me na turniru moj sadašnji trener, gospodin Jovica Šormaz. Prišao mi je, upitao me da li imam želju da sarađujemo. Dao sam mu broj telefona mog djeda Mirsada, koji mi je staratelj, kaže Mirel.

Mirsada Tajića, nekada poznatog tapetara, vrijednog i dobrog čovjeka, zatekli smo na ulazu u zelenu pijacu u Gradišci, gdje prodaje drvnu galanteriju. Jednostavno, da se zaradi za život. Biranim riječima je progovorio o unuku Mirelu i Jovici, njegovom treneru.

- Mirel je moj život, moj ponos. Kod nas je od nepune druge godine života. Imao je meningitis i posljedica toga je problem sa nogom. Veoma je inteligentan i ozbiljan. Potvrdila nam je to i njegova razrednica i preporučila da još više sa njim radimo. Odlučni smo da završi školu i da se bavi sportom. Srce mi je na mjestu kad vidim da izrasta u dobrog čovjeka i sportistu. Presrećan sam, kaže sa suzama u očima Mirsad Tajić.

Klub odlično prihvatio Mirela

Jovica Šormaz, trener STKI "Vrbas" iz Banja Luke, kaže da u Mirelovom slučaju sport pokazuje svoje prave dimenzije i pozitivno djelovanje na mladog čovjeka, takmičara.

- Mirel svakodnevno pređe 120 kilometara da bi trenirao sa ekipom. Vrijedno uči i trenira i ima sjajnu perspektivu kao sportista.U stalnom smo kontaktu, od trenutka kad u Gradišci ulazi u autobus, do dolaska u Banja Luku i po povratku u Gradišku, do ulaska u stan. Primarni cilj nam je da Mirel bude dobar čovjek, društveno koristan, a svakako i uspješan sportista, kaže Šormaz.

Osim podrške od strane djeda i bake, Šormaz ističe i veliko razumijevanje u Tehničkoj školi, od strane direktora, pedagoga i dječakove razrednice.

Mirel Tajić je duboko uvjeren u uspjeh na više životnih polja. Vrlodobar je učenik, kaže da će postati i odlikaš. Očekuje i uspon do reprezentativnog dresa. Sa nestrpljenjem iščekuje kamp u Kanjiži, u avgustu ove godine.

- Odmah nakon kampa slijedi turnir. Ubijeđen sam u dobre rezultate. Moj cilj je da prebrodim teškoće i uspijem, a već osjećam da sam na dobrom putu. Nekada su me zbog mog problema izbjegavali u društvu, danas nije tako, prihvataju me kao sportistu. Dokazaću svima, a prvenstveno djedu i baki, da mogu više, i više i da nisu džabe vjerovali u mene, kazao nam je Mirel Tajić, mladi čovjek sa velikom željom i karakterom.

Ne preostaje nam ništa drugo nego da čestitamo Mirelu na upornosti i optimizmu, a treneru Jovici i djedu Mirsadu čvrsto stisnemo ruku. Zaslužili su i te kako!

Boško GRGIĆ