Ne dam nikome da govori protiv Amerike, jer naši ljudi crkoše da se dočepaju Amerike. U Americi medicina i pravo ne mogu da se izučavaju na privatnim, nego samo na državnim fakultetima i to je sjajno. Svi su počeli s ekonomijom i sa menadžmentom, ali pravo i medicinu ne mogu da uče svi.

Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže nekadašnji poslanik u Narodnoj skupštini RS i direktor banjalučkog Gradskog groblja Milosava Jakovljević koja je većini građana poznata po svom ležernom i jednostavnom stilu oblačenja. Ona je promijenila nekoliko političkih partija, a od 2002. do 2006. godine bila je poslanica Stranke za BiH u republičkom parlamentu.

Nakon što je napustila stranku Harisa Silajdžića obrela se u stranci “Radom za boljitak” braće Lijanovića, a 2014. godine je na izborima bila kandidatkinja Srpske napredne stranke za NS RS i na predizbornom plakatu njena je fotografija bila uz fotografiju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Da li vam nedostaje bicikl, u Banjaluci ste prepoznatljivi po svom omiljenom prevoznom sredstvu?

Imam bicikl i mogu ga voziti, ali sad imam kartu za sve autobuske linije. Godinama nisam silazila sa bicikla. Samo nisam vozila kad je poledica. Nema kiše i vjetra po kojom nisam vozila. Išla sam biciklom i u Laktaše, i u Čelinac. Ali, otkako sam imala povredu, ne vozim.

Da li bi ovoj državi bilo bolje kada bi svi funkcioneri umjesto službenih auta vozili bicikle?

Sigurno. Ako se tako radi u prebogatim zemljama, kao što su Švedska i Holandija, ne znam zašto ne bi moglo i kod nas. Ali, narod smatra da onaj ko vozi bicikl ili nije dobar psihički ili je siromah. Drugim riječima – ili nema para ili nema pameti. A naš narod obožava kad vidi da je neko malo „ubijesan“.

Kako vam izgleda trenutna politička situacija u BiH?

Izgleda mi puno bolje ono što je iza paravana. Ispred paravana se priča svašta, a ono što se dešava iza paravana tačnije je od tablice množenja.

A šta se dešava iza paravana?

Iza paravana je sve tačno, a ispred paravana se priča sve da se samo privuče narod. Ali, jedno je istina – o ratu ne treba razmišljati. Pogotovo Srbi ne trebaju razmišljati o ratu. Srbi su u 20. vijeku šest puta ratovali. Dosta je bilo.

Da li je sve ovo što mi gledamo kao politiku zapravo dobro režirana predstava?

Jeste. Narod bi trebao drugačije da reaguje na to. Čudi me srpski narod. Dali smo toliko genijalnih ljudi, a ponašamo se ovako. Tri najveća Srbina svih vremena su Sveti Sava, Tesla i Pupin. Milankovića smo slabo u socijalizmu spominjali, ali treba i njega dodati ovoj trojici. Mislim da srpski narod treba malo više da razmišlja i da ne pada na jeftine priče.

Hoće li biti rata?

Neće biti rata. Nije trebalo ni da bude prethodnog rata.

A što onda toliko pominju rat?

U socijalizmu je bilo zabranjeno da neko kaže „rat“. Ko je pominjao rat, odmah je bio kažnjen. To treba ponovo uvesti. Riječ „rat“ se ne smije spominjati. Svako pominjanje te riječi treba sankcionisati.

Kad već spominjate sankcije, kako komentarišete sankcije koje su velike svjetske sile uvele velikom broju funkcionera Republike Srpske?

Pravo jačega. Od Bečkog kongresa 1815. godine do danas velike sile imaju interes da rade kako one žele. Tome ne treba pridavati značaj. Mene više boli što se među Srbima strogo ističe pravo jačega.

Na što mislite?

Posao ne možeš dobiti ako nemaš vezu. Nema veze koliko si talentovan i koliko vrijediš. Ništa ti ne pomaže ako nemaš vezu. U socijalizmu je najvrednije bilo bratstvo i jedinstvo. Mi smo izmiješani na razne načine. Mi smo svi sarma. A sarma je izuzetno popularno jelo i nijedan narod neće reći da ne voli sarmu i da ne jede sarmu. Ako smo sarma, onda treba da se u svemu slažemo. Kad bi Tesla sad ustao iz groba, on ne bi mogao biti direktor Elektroprivrede.

Ima i onih koji ne vole sarmu?

Ima. Kažem ja jednome koji se sav naroguši kad mu se pomene zajednički život: Deder ti sad onda razvij sarmu i odvoj sve, ali tako da sve bude kao i prije zavijanja. Gleda u mene i ne razumije. I ovo je bitno da kažem. Mi se ne mrzimo. To je površna mržnja. Kao kad obrišete prašinu sa ormara. Biznis ne poznaje granice. Sjećam se da je u Raču stizala roba iz Hrvatske dok je bio rat. Hajmo onda i mi biti kao biznismeni. Njima nacija nije bitna. Ne mora biti ni nama. Ja ipak ljude dijelim na dobre i loše. Mnogo je onih koji su u komunizmu dobili sve: i posao, i stan, i auto, a danas govore protiv komunizma. Kažem ja jednom koji tako govori: Vrati onda lijepo stan i penziju što si zaradio kod komunista kad ti ne valjaju.

Pomenuli ste Teslu. Svojevremeno ste rekli da ste vi za javna preduzeća ono što je Tesla za struju. Kako vam sad izgledaju javna preduzeća?

Bez potrebe su privatizovali „Čistoću“. Komunalna preduzeća trebaju da ostanu u državnom vlasništvu. O Gradsko groblje se svi isto otimaju, a ono loše posluje. Poharaše i pokradoše sve. Svojevremeno sam rekla da bih bila najsrećnija da groblje propadne, jer bi to značilo da narod ne umire. Ali, naše groblje ne propada zbog toga. Najbolji primjer je „Kristal“ koji je bio peti po proizvodnji stakla u Jugoslaviji. „Cvjećar“ je bio poznat po uzgoju cvijeća, a ne po prodaji. Banjalučka mljekara nije mogla ljeti nateći mlijeka za dubrovačko tržište. Bolje je bilo da se „Fruktona“ i dalje zove „Bosanka“, a da nije uništena. Pedi Ešdaun je u svoje vrijeme uveo nekog reda u sve to.

A kako danas gledate na ulogu visokih predstavnika, pogotovo Šmita kojeg Srpska ne priznaje?

Priznaje ga Vučić. A Vučić je šef svih Srba na planeti. Ako ga Vučić priznaje, šta mi tome imamo govoriti?

Da li vam je žao što se ne bavite više politikom?

Nije mi žao. Narod ne voli ovakve. Čim ne petlja i ne laže, čovjek našem narodu ne valja. Ja ništa nikada nisam rekla ili učinila protiv svog naroda. U Sarajevu kažem da slavim Đurđevdan, da navijam za Crvenu zvezdu i da se potpisujem ćirilicom. Ali volim svoju zemlju BiH. Ima ih koji meni kažu da sam izdajnik. U redu, prihvatam da sam izdajnik. A kakav pasoš ima taj koji meni kaže? Kakvu ličnu kartu ima? Jedan je meni iz mog kraja, iz Ribnika, rekao da sam izdajnik, a ja njemu odgovorila da onda odmah spali pred „Boskom“ i pasoš i ličnu kartu.

Kako gledate na ogroman broj političara koji maltene iz mjeseca u mjesec mijenjaju političke stranke?

To su stranci krivi zaista.

Stranci?

Da. Oni samo viču protiv kriminala i korupcije, a ovo je najgora korupcija. Mandat treba da pripada stranci. Krivi su i predsjednici stranaka koji ne kažu narodu: Ako su izdali nas, izdaće i vas. Stalno to treba ponavljati. Narod voli one koji izdaju stranke.

Vjerujete li da je Draško Stanivuković u simbiozi sa Miloradom Dodikom?

Ne trebamo se zavađati. Bez obzira na to ko kojoj opciji pripadao, trebaju ljudi da sarađuju i da se takmiče u dobrim djelima, a ne u ružnim riječima. Neka se takmiče ko će pomoći borcima. Vidim da se po Banjaluci svuda gradi. Gradi se da se ugradi. A niko se ne hvali da je pomogao stotinu boraca. Samo se hvale onim što grade. Republika Srpska nije blato i kamenje, a samo niču ove silne zgrade. Republika Srpska su ljudi. Ko ne voli ljude, ne voli ni Republiku Srpsku. Koliko se stanova gradi, nijedna porodica ne bi smjela plaćati kiriju, nego biti u svom stanu, pa ga otplaćivati po najpovoljnijim uslovima.

Na milijardu i četristo miliona Kineza dolazi im jedan predsjenik. U Rusiji, na 160 miliona Rusa, dolazi jedan predsjednik. U Srbiji, na sedam-osam miliona Srba, dolazi jedan predsjednik. I mi imamo jednog predsjednika koji bi u odnosu na te morao znati šta svako od nas u kojoj kući jede.

Hoće li biti izbora i pod kojim uslovima?

Biće izbora. Uslovi manje-više i nisu toliko bitni. Jedino sreće da mandat pripadne strankama, a ne pojedincu.

Da li se najveći broj političara bavi politikom samo da bi se obogatili?

Da, ali narod ih voli takve i glasa za njih.

Posjećujete mnogo kulturnih i društvenih dešavanja.

Od malih nogu ja to pratim. Sjećam se i „Vesele sveske“, i „Malih novina“, i „Tik-taka“. Moja učiteljica u Ključu vodila je računa da u klupama uvijek sjede dječaj i djevojčica, slab i dobar đak, Srbin i Bošnjak. To je bilo fantastično, jer smo se svi sa svima sjajno slagali. Sa mnom je u trećem razredu osnovne sjedio dječak Alija Silajdžić. Dobar je drug bio. Čula sam da se ponašao odlično za vrijeme rata. A onda ja poslije rata odem u stranku kod drugog Silajdžića, kod Harisa.

Kako danas gledate na Harisa Silajdića?

To je politika, to je biznis. Nikoga ne napadaju zbog te politike osim mene. Silajdžić je 12 godina bio spona između najveće građevinske firme u Jugoslavi i Bliskog istoka. A u Beogradu se uvijek više srbovalo nego u Banjaluci. U Banjaluci se išlo u zatvor ako se pjevalo „Oj, vojvodo Sinđeliću“ ili „Marširala kralja Petra garda“? U Beogradu se moglo to slobodno pjevati. Znači, u Beogradu se srbovalo, ali im nije smetao Harisa Silajdić.

mojahercegovina.com