Imala je tog ratnog maja 1993. samo-18 godina! Obrisala je suze, i odvažno istupila ispred očajne mase izbezumljenih ljudi čiji je lelek, ispred tadašnjeg rudarskog Restorana, parao nebo iznad Stanara. Nije željela da se samo prepusti očaju i tuzi onih do kojih je doprla strašna vijest - da je u napadu na ozrensku kotu Vijenac nepoznata sudbina gotovo čitave jedne čete Krnjinske brigade Vojske RS. Nestalo je više od 50 njihovih namilijih.

- Suze nisu naše ni najjače, ni jedino oružje! Evo, ja sam spremna za borbu! Spremna sam da se do poslednjeg daha borim i tragam za sudbinom svoga oca i svih naših nestalih... - izustila je pred ucvijeljenima 18-godišnjakinja.

Bila je to Suzana Đekanović, danas Ćorić (1975). Tim hrabrim istupom praktično je iskoračila u istoriju 22-mjesečnog mukotrpnog traganja za nestalim rudarima i ostalim patriotama i borcima iz tadašnje dobojske rudarske varošice.

Suzana Đekanović Ćorić (Foto: Ninko Đurić)

Srećom u nesreći, njen prkosni istup zapao je za oko jednom tu prisutnom generalu Vojske Republike Srpske. Bio je to Zdravko Tolimir. Odmah se založio da ta odvažna i hrabra djevojka ispred porodica bude imenovana u Komisiju nestalih Prvog (banjalučkog) korpusa VRS.

Ta djevojka, međutim, tada nije ni slutitila da će je trnoviti put u traganju za nestalim ocem i njegovim sapatnicima od „desne ruke i prvog bezbednjaka“ dovesti i do jednog drugog generala - glavnokomandujućeg VRS - Ratka Mladića. I to na Pale, pod bombe, zločinačke NATO avijacije u bombardovanju tadašnje ratne prestonice Srpske.

- I sama sam se kao kiša isplakala, ali sam u trenu shvatila da nam plač, tuga, očaj i gnijev, kojim smo se „samo branili“ i iskazivali svoju tragediju, ne mogu pomoći, odnosno, da suze nisu jedino naše oružje.  Neki unutrašnji glas me podstakao da istupim,  da bismo nešto konkretno preduzeli, kao bi se čuo naš glas i da otpočnemo borbu za istinu i sudbinu svakog našeg nestalog - prisjeća se Suzana, za naš portal, događaja od prije 27 godina u tom istom nekadašnjem rudarskom restoranu, sada Javnoj ustanovi „Centar za kulturu“ opšitine Stanari.

I na ovogodišnje okupljanje logoraša Udruženja „Vijenac, Vozuća i ostali“ odazvala se pozivu zahvalnosti za sve što je učinila da se nađu među živima, a da poginuli po svojoj veri i tradiciji budu upokojeni.

Prisjeća se i naglašava da su ogroman doprinos u traganju za nestalima dali i ostali imenovani članovi komisije: njena nastavnica Stana Bajić, tada djevojačko Ćelić, Mirko Jotić i, od neprocjenjivog značaja za svaku vrstu pomoći, tadašnji direktor Rudnika Mladen Kršić. Dodaje i ključni doprinos tadašnjeg predsjednika dobojske komisije Braneta Marušića, potpukovnika Nedeljka Savića, Vlade Ševarike, Gorana Krčmara i mnogih drugih članova komisije Krajiškog korpusa.

Sa ovogodišnjeg okupljanja logoraša Udruženja „Vijenac, Vozuća i ostali“ (Foto: Ninko Đurić)

Među preživjelim logorašima, na svu sreću, našao se i Jovo Đekanović (1955), Suzanin otac. Nestao je padom Vijenca 11. maja 1993, a svijetlo slobode ugledao je u razmjeni na sarajevskom aerodromu 24. decembra 1995. godine.

Uspjela je da ga izbavi nakon gotovo dvije godine tamnovanja u tuzlanskim kazamatima i logorima. A, zadugo nije znala za njegovu sudbinu. Uopšte nije bio među registrovanim. Ni među zarobljnim, ni među poginulim.

Umjesto u Sloveniju, u rov na Vijenac

- Prvi šok uslijedio je kada sam od jednog komšije, na radu u Sloveniji, saznala da se, zapravo, moj otac nije ni vratio na posao u željeznice Slovenije, odakle je dotad organizovao više humanitarnih pomoći. Ispričao mi je da je tata, čuvši pucnjavu u blizini Doboja, jednostavno istrčao iz autobusa rekavši da se više ne vraća u Sloveniju, već da ide u kasarnu da zaduži oružje. Rekao mu je da hoće da, kao dobrovoljac, puškom brani svoju kuću i porodicu - prisjeća se Suzana.

Igrom sudbine, u dobojskoj kasarni zadužio je nekakvu maskirnu uniformu, koja će ga kasnije koštati dodatne golgote u muslimanskim tajnim i javnim kazamatima.

Nakon što je nekako saznala da je iz tuzlanskog logora izašao izvjesni Jerko sa Sokoca, od njega je saznala o mukama kojim je izložen otac Jovo.

- Taj logoraš mi je ispričao da je, nakon mjesec dana skrivanja, tata doveden u centralni logor u Tuzli, među ostale zarobljene Srbe sa Vijenca. Tijelo mu je bilo bukvalno crno od udaraca. Davali su mu male šanse da će preživjeti. Muslimani su ga izložili dodatnim mukama zbog one uniforme, zadužene u dobojskoj kasarni. Besmisleno su ga optuživali da je ubio nekog njihovog vojnika i potom obukao njegovu uniformu - priča Suzana.

Sa generalom Mladićem pod NATO bombama

Osim skrivanja zarobljenika, negiranja ili davanja bilo kakve informacije o nestalima, sa muslimanske strane, Suzana i ostali u potrazi za svojim najbližim, bili su suočeni i sa obavezno usaglašenim potvrdama o pristanku razmjene - civilne i vojne vlasti Srpske. Muslimani su za zarobljene sa Vijenca tražili, između ostalih, i Irfana Ajanovića, osnivača SDA, i mnoge druge istaknute političare i borce. Suzana se sa svojom delegacijom, krajem avgusta 1995., po „Mladićevu dozvolu“ zaputila i našla na Palama, baš u trenu zločinačkog NATO bomardovanja.

Sjeća se da je glavnokomandujući VRS bio pogođen pogibijom mladih vojnika. Pričao im je, kaže, i pokazivao neki novinski tekst o misterioznoj smrti i gubitku njegove kćerke. Obezbjeđenje ga je požurivalo i upozoravalo da mora u sklonište, jer počinje NATO bombardovanje. Rekao je da od sastanka nema ništa!

- Ne, komandante! Barem Vi znate šta znači gubitak najmilijeg. Ja tragam za svojim ocem i bez Vaše dozvole za razmjenu ne vraćamo se u Doboj - odlučno je još jednom istupila hrabra djevojka iz Stanara.

Svi prisutni su se povukli i zaklon potražili u skloništu. U toj prostoriji ostala je -sama! Odjekivale su zaglušujuće detonacije aviobombi. Pale su podrhtavale. (I od pada francuskog aviona kog je oborila srpska artiljerija). Obližnja kasarna je bila u plamenu i dimu od navodećih raketa najjače zločinačke alijanse svijeta.

- U tom košmaru, odjednom sam osjetila na sebi nečiju ruku. Bila je to ruka generala Mladića, koji se, lično, vratio po mene. „Hajde, molim te, u sklonište. Obećavam, ako je baš do mene, tvoj otac i ostali sa Vijenca biće oslobođeni!“, blago, a istovremeno odlučno i sugestivno mi je rekao. Osjetila sam i znala da mu mogu vjerovati - prenosi Suzana, za naš portal, ove neizbrisive detalje ključne za Stanare i Krnjince.

Izbavljenje i susret sa ocem

Mada Suzana o njemu dugo nije imala informaciju, ističe da je u svakom trenu traganja vjerovala i osjećala da joj je otac - živ. Tu nadu je, kaže, svakodnevno podgrijavala i kod majke Bose, brata Radojice, sestre Mire i bake Stake.

- Osjećanja su mi bila pomiješana kad sam ga poslije dvije godine, napokon, ugledala. Taj naš prvi susret nikada neću zaboraviti. S jedne strane bila je neizmjerna tuga, jer sam vidjela, zapravo, sjenu svoga oca koji je sa ranijih više od 100 kilograma, razmijenjen sa samo 44 kilograma. S druge strane, prevagnula je radost. Moja ispunjena želja da ga ugledam - živog! - lijepim podsjećanjem Suzana završava svoju ispovijest.

Odlučnost i humanost živi u njoj

Suzana Đekanović danas živi u Banjaluci, sa suprugom, kćerkom učenicom medicinske škole i starijom, studentkinjom medicine. Zaposlena je u Poštama Srpske i, kako kaže, nastavila je sa društvenim i humanitarnim radom.

Svako bi bio ponosan na takvu kćerku

Jovo Đekanović, nekadašnji, gotovo dvije godine logoraš, živi u Stanarima i broji penzionerske dane. Ratni je vojni invalid, narušenog zdravlja od posljedica mukotrpnog tamnovanja.

- Podsjećanje na Suzaninu borbu za moje, i mojih sapatnika, izbavljenje daje mi dodatnu snagu i okrepljenje. Hvala neizmjerno i svim ostalim. Objektivno, svako bi bio ponosan na takvu kćerku. Ja sam taj srećnik!... - naglašava, za naš portal, Jovo Đekanović.

Foto: Arhiva

Žal za sudbinom generala

I dok smo perom i objektivom našeg portala ovjekovječili dirljiivo okupljanje preteklih logoraša u nekadašnjem rudarskom restoranu u Stanarima, naši sagovornici ne mogu a da ne ispolje žal za sudbinom tih istih srpskih genarala, vezanih za te prelomne i istorijske trenutke ne samo ovog kraja.

- Huška sudbina generala Mladića i Tolimira je tužni dio ove priče sa našim srećnim krajem. Teško nam pada pomisao na njih dvojicu i njihov mučenički kraj koji su im namjenili srpski neprijatelji. Pokoj duši Tolimiru, koji je skončao život iza haških rešetaka u Holandiji. Da nam još Ratko što duže poživi. Vječan pomen njima i svim znanim i neznanim nepravedno utamničenim Srbima, ma gdje bili - ističu Suzana i otac Jovo.

Ninko ĐURIĆ