Kako je jedno malo srpsko selo rizikovalo sve da spasi život jevrejskog dječaka

Julija Dajč: "Prije svega želim naglasiti, na samom početku, da nisam imala para i sve što su ovi ljudi učinili za mene nije bilo iz materijalnih interesa. Štaviše, oni su se izlagali smrtnoj opasnosti pomažući mi."

Svijet su uvijek vodile ideje. Neke su ga vukle naprijed i ubrzavale njegov razvoj, dok su ga druge gurale u patnju, tamu, mrak. Jedna od najmračnijih ideja u istoriji čovečanstva, svakako je Holokaust.

Smatra se da je u Holokaustu stradalo više od šest miliona ljudi - većinom Jevreja. Od toga, 1.5 milion djece. Tačan broj ubijenih nikada nije precizno utvrđen jer su nestale čitave porodice, familije, nestali su i svjedoci gnusnih zločina koji su nad ljudima činjeni.

Žrtve su odvodili u logore u kojima su mladi, sposobni za rad bili robovska radna snaga, sve dok ne bi umrli odvođeni u gasne komore u kojima bi umirali, a potom su kremirani.

Ipak, veliki broj Jevreja je spašen zahvaljujući ljudima koji su bili spremni da, rizikujući sopstvene živote, pomognu ljudima koje ne poznaju. Nazivaju ih pravednicima među ljudima, a jevrejski narod im odaje priznanje jer su najzaslužniji što je nacija dobila priliku da preživi i opstane.

Ovo je priča o onima koji su spašeni. Svaki njihov spašeni život, dao je dodatnu dimenziju i posebnu vrijednost i spasiocima.

Ovo je priča o jednom od njih. O Ilanu Doronu – jevrejskom dječaku koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata rođen u  selu Latkovac u Centralnoj Srbiji i 64 godine nakon svog rođenja se vratio na mjesto na kom je njegov život i počeo.

A početak priče je u 1937. godini, kada je u jedno malo mjesto u Srbiji na svoju prvu ljekarsku službu došao jevrejski bračni par - Julija i Ladislav Dajč.  Kada je rat počeo, Dajčovi su najprije otpušteni sa posla, a potom bili prinuđeni da napuste iznajmljeni stan u kom su živjeli.

Lutali su po obližnjim selima pokušavajući da nađu bezbijedno mjesto gdje bi mogli da ostanu.

U ljeto 1942. godine pridružili su se grupi zarobljenika koja je pobjegla iz radnog logora skrivajući se po šumama, a nedugo zatim Julija koja je već bila u poodmakloj trudnoći, izmučena i umorna od kilometarskih marševa po okolnim brdima bila je primorana da ih napusti i potraži sebi spas na nekom drugom mjestu.

Mijenjajući preko dvadeset skrovišta od decembra do marta mjeseca, Julija je 04. marta 1943. godine u selu Latkovac, u domu porodice Knežević, rodila sina.

Zaseok je prekrila i sreća i ushićenje zbog rađanja novog života, a u isto vrijeme i ogroman strah jer je selo bilo na raskrsnici puteva kojim su prolazile sve vojske. Julija je nakon samo dvije nedelje otišla sa svojim sinom i nikada se više nije vratila u mjesto koje je sasvim slučajno i neplanirano ubilježeno na njenoj životnoj mapi.

Opet su otišli u nepoznato, strano, neizvjesno. Godine pred njima su bile sve teže i teže.

1945. godine Julijin muž, Ladislav Dajč, preminuo je, negdje u Srbiji, a ona se sa sinom Ilanom preselila u Osijek gdje su ostali do 1951. godine kada su se vratili u Izrael.

Dugo godina je Julija bila u kontaktu sa svojim spasiocima iz Srbije, a onda su veze polako slabile dok se potpuno nisu prekinule.

Preko 30 godina o Juliji i njenom sinu niko u Srbiji nije znao ništa. Za tih 30 godina rodna kuća Ilana Dorona se urušila, staze kojima je Julija te ’43. godine sa bebom otišla iz zaseoka zarasle u korov i žbunje.

I kao što su nestali tragovi o mrtvima, tako nestaju i tragovi o preživjelima.

Nekoliko izbljedelih pisama, par fotografija i jedan upućen poziv bili su dovoljni da Ilan Doron odluči da dođe u Srbiju, obnovi davno pokidane veze i po prvi put u životu posjeti rodni zaseok, grob svog oca i dede. I upozna nas. Jer njega, kaže, ne bi bilo da nije bilo nas.

Četiri dana je bilo dovoljno da sklopi svoj životni mozaik. Četiri dana ispunjena sjetom, tugom, srećom, ushićenjem, sjećanjima… i samo jedan jak zagrljaj da shvatimo da jedino ako čuvamo prošlost imamo pravo na budućnost zato što će svaka budućnost nekada biti prošlost.

(noizz.rs)

Tagovi: