Nacionalni park ''Sutjeska'' je mjesto kojem je priroda dala sve... Visoke planinske masive, pitome pašnjake, guste i neprobojne šume, pitke rijeke i jedinstvena jezera.

S jedne strane idealno je za gerilsku borbu i skrivanje, a s druge za planinarenje, kampovanje, kupanje, rafting... Jednostavno za uživanje u divljoj ljepoti prirode, pa i za okupljanje radi slušanja muzike. Na čovječanstvu je samo da bira.

Čini mi se da je ekipa "OK festa" već izabrala, stoga, pred četvrto izdanje festivala na Sutjesku je vodila novinare, fotoreportere i predstavnike sponzora.

Iz vrele Banjaluke u kojoj se na trgu vjerovatno moglo ispeći jaje na oko, prošli vikend stigli smo na Tjentište, gdje su nas dočekali pljusak i temperatura pogodna za čuvanje namirnica. U putu su nam se pridružile kolege iz Zenice i Sarajeva, a banjalučka industrija piva, kao jedan od sponzora festivala, pobrinula se da krivine i vremenski kontrast po izlasku iz autobusa što lakše podnesemo.

Bogovski u bogom danu prirodu, herojski u Dolinu heroja - bio je moto veselog društva. Upravo centralni dio memorijalnog kompleksa Doline heroja prva je lokacija koju smo, po smještaju u hotel "Mladost" i smirivanju pljuska, obišli. Monumentalni spomenik posvećen bitki na Sutjesci koji simbolizuje dvije sukobljene sile, ispršenu jednu naspram druge, i spomen-kosturnica sa 3.031 palim borcem, mjesto je koje izaziva duboko poštovanje.

"DA LI ĆE SLOBODA UMETI DA PEVA"

Tu, gdje leže saborci Save Kovačevića i Veselina Masleše, ipak shvatam, herojstvo je nešto više od ispijanja piva i pjesme, pa makar ona bila i borbena. "Kraj Sutjeske, hladne vode, barjak časti i slobode, leprša se iznad glave komandanta, druga Save" pjevali su ovako ili slično borci Sutjeske za vrijeme 5. neprijateljske ofanzive te 1943, kada je Savu pokosio njemački mitraljez i kada se Masleša utopio u nabujaloj vodi nakon što je pokušao da se probije iz neprijateljskog obruča.

Ti ljudi nisu komandovali iz pozadine, niti vikali "juriš" i "naprijed", nego "za mnom". Ti ljudi nisu bili intelektualne prostitutke, nego su, eto, po deset puta ležali na robiji zbog slobodne misli. Herojstvo je, dakle, nešto što u posebnim istorijskim okolnostima od naizgled običnih čini velike ljude. To nikako nije romantičarski pogled na rat, niti zanosni pogled na ideologiju, pa ma kakva ona bila. Vjerovatno zbog toga što više razmišljamo o ideologijama negoli o osnovnim ljudskim vrijednostima, koje su iste bez obzira na vrijeme u kojem živimo, mi se danas bahato odnosimo prema nasljeđu.

Tako postupamo i prema sadašnjosti, misleći da znamo odgovor na retorsko pitanje "da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj". Pomenuti stihovi Branka Miljkovića u Spomen-domu stoje iznad imena poginulih boraca u gotovo ruiniranom muzeju koji vapi za restauracijom.

POTREBNA OBNOVA PUTEVA I OBJEKATA

Ipak, da nije sve tako sivo, ali da bi trebalo još dosta raditi kako bismo najstarijem nacionalnom parku u BiH vratili sjaj kakav je imao sedamdesetih godina prošlog vijeka, govori ekipa "OK festa".

Vrijedni tim, koji bendove i publiku sa cijelog Balkana okuplja u srcu prirode, zaslužan je što Tjentište ponovo nazivamo "Jugoslavija u malom". Za nadati se da će potpuno devastirani objekti kao što su tamošnji Dom kulture, koji je nekad važio za najljepše zdanje takve vrste u BiH, biti obnovljeni, te da će, kako zbog stanovništva, tako i zbog "OK festa" i uopšteno turizma, nadležni učiniti nešto po pitanju loših i na pojedinim mjestima katastrofalnih magistralnih i lokalnih puteva.

No, o tom - potom. Želje i mogućnosti su jedno, istorija je drugo, a glad je nešto trenutno i hitno. Prvi dan putovanja završismo večerajući i diskutujući o opuštenijim temama. Sutradan nas je čekao put do Perućice i Trnovačkog jezera, dvije najzanimljivije obližnje destinacije za strane turiste. "Sutjeska" je strancima naravno privlačna zbog geografije. O istoriji ovih prostora teško da nešto znaju, osim ako u operaciji "Švarc" neko od njihovih predaka nije ostavio kosti po okolnim planinama. Vrhovi Zelengore, Vučeva, Volujaka, Maglića i Bioča, mora se priznati, geografiji daju titulu najprivlačnije nauke u ovim pasivnim krajevima.

JEZIK KOJIM PRIČA PRIRODA

Flora i fauna u Perućici, jednoj od posljednjih prašuma Evrope, u priču oko nauke uvrštava i biologiju. Život u stalnom obnavljanju i nastajanju bez umiješanosti čovjeka, sklad pomiješan sa surovošću, vazdušna oaza za pušače, kondicioni poligon za avanturiste. Sve ovo i još mnogo toga od ovog parka čini živu lekciju iz prirode i društva. Tu pogled lako možemo proglasiti za nešto najdragocjenije, ali već na sljedećem koraku čulo vida izgubiće dominaciju u odnosu na neko drugo. Na putu do Perućice čuli smo ljude kako govore raznim jezicima, ali jezik kojim govori vidikovac sa Dragoš sedla može samo priroda ispričati. Odatle se, inače, kad je vedro pruža pogled na slap Skakavac.

Za razliku od većine kolega tu sam drugi put, ali Skakavca uporno nema. Izgleda, na moju sreću. Huk vode se čuje, ali vodopad je prekriven gustim oblacima. Sa visine iz hlada guste šume, nenaspavani i sanjivi gledamo kako ih je obasjalo sunce, ali ne može ni da ih probije, niti da ih rastjera. Oblaci nas podsjećaju na pokrivač, ali nije nam žao što smo ustali u zoru i pobacali jorgane sa sebe. Tad ne bismo vidjeli čim se Perućica pokriva, kako dočekuje jutro i koja se moć i ljepota kriju u njenom snu.

DO TRNOVAČKOG JEZERA I NAZAD

Kako i kada se prašuma probudila nismo uspjeli da saznamo, jer nas je put već uveliko vodio stazama i bogazama od Prijevora ka Trnovačkom jezeru, od NP "Sutjeska" do Parka prirode "Piva", od RS i BiH do Crne Gore, od sunčanog vremena do proloma oblaka i grmljavine. Maršruta duga svega pet kilometara u jednom smjeru stavila je medije na test. Ko će izdržati, ko odustati, ko stići prvi, ko posljednji?

Predstavnici "Nezavisnih novina" pokazali su prosječnu kondicionu spremu. Novinar je stigao prvi (hvalite me, usta moja), a fotoreporter je odustao u startu. Pored jezera, koje s okolnih planina ima oblik srca, a koje se nekada po Jovanu Cvijiću zvalo Volujačko, a danas vjerovatno po trnovitom putu Trnovačko, sjedio sam ni manje ni više nego sa Mladenom Stojanovićem. Tako se zove vodič Planinarskog kluba "Zelengora" iz Foče, koji je taj dan na Maglić vodio grupu Rumuna.

Imenjak i prezimenjak još jednog slavnog partizana pričao je kakve pogodnosti nosi kraj u kojem smo se našli i svoje dogodovštine iz istog. Besjedio je kako je nezgodno kada te na Magliću uhvati grmljavina, ali još je nezgodnije kada u Trnovačkom jezeru bez dozvole čuvara pecate ribu. Pogotovo je bilo škakljivo kada je čuvar bio stric sadašnjeg čuvara, koji je ribokradice rastjerivao pucanjem u vazduh. Pucanje iz Mladenove priče nismo doživjeli, ali zato grmljavinu i prolom oblaka jesmo. Do povratka na Prijevor bili smo, žargonski i bukvalno rečeno, gola voda. Vrijeme je ovdje naprosto nestabilno i može da se mijenja iz časa u čas. Ta činjenica išla nam je u prilog tek trećeg dana boravka u prirodi, koji je bio rezervisan za rafting Tarom i Drinom.

RAFTING I VIKINŠKI ODREDI

U čamce smo se ukrcali u Brštanovici u Crnoj Gori, nizvodno od najdubljeg kanjona u Evropi. Poslije ponovnog ranog ustajanja i truckanja po makadamima u kombiju, stigao je još jedan užitak koji oporavlja i poništava sve loše. Loše ne samo iz tog jutra i sa putovanja, nego uopšte iz života. Dva od tri novinarska čamca ličila su na vikinške odrede, zbog bradatih vođa flote "Alfa" i "Mirze". No, čamac u kojem sam bio već na brzacima Borovi i Ćelije dobio je radni naziv "Lideri". Veslali smo udarnički sve dok nam vodena zmija nije došla u goste, nakon čega smo ime flote promijenili u "Zmijuga loma".

Po svjedočenju skipera, za devet godina spuštanja Tarom, i osamdesetak spustova godišnje to je bio prvi put da mu je zmija ušla u čamac. Naše gošće, na obostranu radost, brzo smo se riješili i nastavili da uživamo u Mahnitim vrelima i slapu Šipčanica. Kako nas je u brzacima i slapovima prekalilo zapljuskivanje vode, na mjestu gdje se Tara i Piva spajaju u Drinu skrenuli smo u najhladniju od ove tri rijeke. Skokom u Pivu i kupanjem u bistrini i hladnoći ove vode životni san nekih od nas je ispunjen. Međutim, zbog pojedinaca rafting ekipa pretrpjela je posljedice.

"Vikinzi" su nas pretekli i u kampu "Tri vodenice" sebe proglasili pobjednicima. Uz teletinu ispod sača, nova poznanstva, utiske, razmjenu fotografija i telefonskih brojeva došao je i kraj ovom putovanju. Sljedeći odlazak na "Sutjesku" očekujemo već 30. jula kad počinje "OK fest", a do tada dozvolićemo utiscima da se malo slegnu, jer svaki novi boravak u ovoj oazi prirode lijek je i avantura za sebe.

PIŠE: Milan Rakulj, NEZAVISNE