Igrali smo „limunova i naranadža“. Bila je to igra koju smo svi voljeli u našem bezbrižnom i razigranom djetinjstvu.

Mi smo je zvali “limonovi i narandže“, al’ je bila sinonim za igru „planovi“ koja se uporedo igrala u Srbiji i regionu. Skrivali smo se u svaki usijek stijena, u svaku jamu, šaht ili na krovove starih i napuštenih kuća naše krševite i stjenovite Hercegovine. Mašta nam je bila na zavidnom nivou, a hrabrost neustrašiva. Imali smo djetinjstvo puno radosti, igre i perfektne sadašnjosti. Rat je uveliko kuljao, ali nismo se osvrtali ni lijevo ni desno, ni ispred ni nazad, već smo uživali u trenutku igre, poleta i najveće radosti, kako to samo u djetinjstvu može biti. Da, perfektna sadašnjost, upravo to smo imali. Rat nam je djelovao kao zabava. Granate su padale, a nama je to bio samo jedan dobar povod da se sastanemo u nekom od kolektivnih skloništa i da nastavimo našu igru. Ovoga puta karata, monopola ili neke druge društvene igre. Imala je „graorastu“ kosu na paž, sa prelijepim šiškicama koje su padale na njene bogolike oči, koje su otkrivale nježnost, istinu i ljubav. Skočila bi mi u naručje kada bi neka od granata završila blizu naših domova. Taj sekundarni osjećaj ljepote, istine i ljubavi u mom naručju bio je kao blaženstvo, kao bezgranična ekstaza koja plovi oblacima i pušta da je oblaci vode bez odredjenog cilja. Da sam mogao birati, taj zagrljaj bio bi vječan. Prasak druge granate koja je pala nedaleko od naših domova otrgnuo me iz sna. Probudio sam se sa osmjehom na licu i zahvalio se dragom Bogu što mi je podario ovakav blažen san i prekrasno djetinjstvo. „Hvala ti od sveg srca“. Zahvalio sam se i mom udobnom krevetu i obgrlio ga šaputajući mu kroz zahvalnost „ Hvala ti na još jednom ugodnom snu“ Intuicija mi je nešto htijela reći, znao sam da je ovo neki znak, al’ ovoga puta je ostala nedorečena…

Zazvonio je telefon. Bila je to ona, moja prijateljica iz sna. U tom trenutku pomislio sam u sebi da ništa nije slučajno, znao sam da je to bio predznak nečega što će se desiti ili se već dogodilo, samo sam se i dalje pitao koji, sve dok nije počela da priča u slušalicu….

On je otišao na onaj svijet, rekla mi je ljutito. Napustio me je bez pozdrava i potom briznula u plač. Bio je to cijeli telefonski razgovor. Nekoliko časova posle našeg razgovara otišao sam da se vidim sa njom. Poletili smo jedno drugom u zagrljaj. Stegla me je što je čvršće mogla. Jecala je i plakala. Ovoga puta nismo ništa pričali, samo smo jecali u suzama. Ovoga puta naše duše su se srele i dotaknule. Na putu do njene kuće žurio sam da što prije stignem, jer sam znao da joj je ovaj susret bio potreban koliko i vazduh koji diše. Znao sam da ne mogu da uzmem njenu bol, kako bih joj olakšao, al’ želio sam da barem jedan dio njene tuge uzmem na svoju dušu. Nisam mogao da je gledam ranjivu. Rastali smo se u suzama, Samo mi je mahnula, šaljući mi poljubac. Znao sam da je bila sretna što me vidjela, iako joj nisam mogao pomoći u trenutnoj patnji kroz koju je prolazila. Bože, bila je to ista ona djevojčica koju pamtim iz djetinjstva. Nije se promjenila ni trena. Oči su joj sijale kao andjeoski oreol. Nosila je istu onu istinu u sebi i imala je isti onaj bogoliki, andjeoski izgled. Ostala je dosledna sebi i na fizičkom izgledu. Nosila je identičnu frizuru kao kada je bila djevojčica. Pomislih, Bože, koja snaga duha, srca i radosti. Iz blaženstva ovog trojstva mogli smo samo da učimo….

Znao sam kada dodjem doma, da ću joj pisati, a očekivao sam isto da će i ona pisati meni.

Draga moja prijateljice, počeo sam moj mail čim sam stigao doma. Pisaću ti na nekom većem nivou jer si samo tako i zaslužila i znam da ćeš me razumjeti…

Znam da ne mogu da uzmem dio tvoje tuge na sebe, iako to očajnički želim. Nema te riječi utjehe koje sada, u ovom trenutku mogu da ti kažem, a koja bi te barem malo utješila. Zato te molim da plačeš, da tuguješ, da napraviš jezera tuge od tvojih suza. Plači dok suza ne nestane i dok sva suzna jezera u tvojim predivnim očima ne presuše.

Siguran sam draga moja, da će suze koje proliješ za svojim voljenim učiniti da tvoje oči još više blistaju, zato ti još jednom kažem da boluješ i tuguješ svom snagom…onolikom kolikom si ga i voljela…

Isto tako voljena moja prijateljice, znam da će doći dan kada ćeš se ponovo radovati. Siguran sam u to. Tvoje oči će ponovo zablistati od sreće, a tvoj osmjeh će nas milovati božanskom energijom. Znam draga moja da će doći taj dan, jer on će to tako željeti. Poznavao te kao radosnu, nasmijanu i blagodarnu osobu. Znam da ćeš ga poslušati, jer će on to tražiti od tebe, a ti ćeš to učiniti, kako bi ga učinila sretnim.

Reći ću ti i ovo draga moja i sada me pažljivo slušaj…Siguran sam i u to da ljudi nadsvjesno biraju kada će da umru u ovom životu i da napuštaju ovaj svijet kada ispune svoju misiju života. Isto tako vjerujem da se smrt ne dešava nama, već da smrt samo prolazi kroz nas, a da se naša misija u ovom životu samo privremeno završava, i nastavlja negdje drugo. Ako kažemo draga moja da je Bog stvorio prirodu, vjetar, mora, a samim tim i čovjeka, onda je Bog sve to. Bog je cjelovit i mi smo Bog, jer smo cjeloviti sa njim. Isto tako kada kažemo da sami Bog odredjuje kada ćemo umrijeti, pa zar mi nismo Bog? Zar onda mi sami ne odlučujemo o tome?

Nemoj ga okrivljavati malena što je izabrao upravo ovaj trenutak da te napusti. Znam da ste se trebali vjenčati ove jeseni i neizmjerno mi je žao zbog toga…Nemoj da ti uopšte pada na pamet ideja da okrivljuješ sebe zbog toga. On nikada ne bi napustio ovaj svijet zbog tebe… Da je birao svjesno, znam da te nikada ne bi napustio. Ti si mu samo pomogla da na ovom svijetu i u ovom životu dovrši svoju misiju. Kompletirala si ga kao ličnost. Od tebe je naučio kako da voli, kako da se smije i da dijeli. Dijelili ste ljubav. Bili ste srodne duše. Vi niste imali vezu…veza je nešto što može da se prekine svakog trenutka. Reći ću da ste imali odnos..savršen odnos ljubavi, radosti i spokoja. Neću reći da ste bili cjelina i da ste zaista funkcionisali kao jedna duša a dva tijela, i više o vama uopšte neću pričati u prošlosti, već kažem da ćete to ponovo biti jednog dana. Siguran sam u to, jer znam da te on željno isčekuje.

Od tebe je naučio kako čovjek može samo da dijeli ljubav, ne očekivajući ništa za uzvrat. Bila si njegova životna inspiracija. Gledao te i svakoga dana od tebe učio neku novu i istinsku vrijednost. Uživao je u istini tvog bogolikog pogleda. Da, u tebi je zaista vidio Boga. Zahvalan ti je na na svemu što si učinila za njega u ovom fizičkom životu.

Kažem u ovom životu draga, jer vjerujem u to da ste vi srodne duše koje su se susrele i prije ovog života i da ste svakako prije ovog vremena, takodje imali zajedničku misiju koja se samo u ovom životu nastavila.

Smatram da je život vječan a ljubav je besmrtna; smrt je samo horizont, a horizont nije ništa drugo do tačka do koje dopire naš pogled. Dakle, smrt je ništa drugo do ponovno radjanje. Trebali bi da je slavimo i da je možda zovemo nekim ljepšim imenom.

Zato frendu moj dragi , idemo dalje, jer sada ti već vjerovatno postaje jasno i pretpostavljaš da te on čeka u nekoj drugoj dimenziji, u nekoj duhovnoj ravni, kako bi nastavili vašu misiju, jer zaista mislim da se fizički život ne prekida, već da je to samo jedan stepenik našeg života koji nas vodi ka nekom većem, duhovnom nivou.

Tako je draga moja, on je samo na ovom svijetu završio vašu zajedničku misiju. Ovdje smo samo da naučimo iskustva, da pokupimo neke stvari, da se ponovo sretnemo sa našim ljubavima, da iskusimo ljepote života, a potom idemo dalje…nastavljamo sa još većim i jačim iskustvom…. A za tebe draga moja vjerovatno još ima iskustva i posla u ovom životu.

On to očekuje od tebe… Očekuje da budeš dosledna sebi, kao što si to i do sada bila. Očekuje od tebe da budeš nasmijana, da pružaš ljubav kao što si je i do sada pružala i da preneseš svoje umjeće življenja i na druge ljude….

A on te draga moja s druge strane s nestrpljenjem čeka, kako bi zajedno nastavili vašu zajedničku misiju života, ljubavi i blaženstva….

PIŠE: Dušan Ćurić, Gospar Duje