Bivši srpski logoraš Petar Mojić, koji je devedesetih godina prošlog vijeka kao dvadesetogodišnjak tri mjeseca proveo u hrvatskom zatvoru u školi u Donjoj Mahali, opština Orašje, kaže da je "psihički i fizički uništen", te da i danas ima noćne more. 

"Često po noći skačem i stojim uz zid, kao što sam morao u zatvoru, bez obzira na bolove od lomljenja kičme, rebara... Osjećam bol na svaku promjenu vremena, a ožiljke nosim po cijelom tijelu", ističe Mojić za Srnu. 

Danas četrdesetpetogodišnji Petar Mojić bio je u zatvoru od 2. maja do 15. avgusta 1992. godine sa još 250 lica srpske nacionalnosti iz Bukove Grede, susjednih sela na oraškoj opštini, Borova, Prijedora.. 

Preživio je nezamislive torture, bolestan je, sam, radi povremene poslove koje tijelo može da podnese i tako preživljava. 

"Logor mi je oduzeo i mladost i starost. Tukli su nas kundacima, palijama, šakama, vrškom puške. 

Tjerali su nas da kopamo njihova skloništa. Mnogi su podlegli batinama, bio sam mlađi, pa sam batine nekada mogao da izdržim", sjeća se Mojić. 

Posebno se sjeća Makse Gajića iz Lončara, svog ujaka, i kaže da je svojim očima gledao kada su ga zaklali. 

"Zabili su mu nož u vrat. Izašao mu je na drugu stranu - to je naredio Peran Vincetić. 

Prvo su došli ljudi u crnim kombinezonima, nisu mi poznati, ali su bili hosovci, zaklali su ga i odvezli u nepoznatom pravcu u kombiju. Nema mu ni danas traga", priča Mojić. 

On je gledao i kako su taj isti Peran Vincetić, zatim "Rakica" i ostali mučitelji sjekli zatvorenicima prse na rukama, nakon čega su neki i umrli. 

"Donosili su nam povremeno radio-aparat i sa kasete puštali pjesmu "Evo Jure, evo Bobana..." i pod batinama tjerali zatvorenike da je pjevaju. 

Peru poštara, koji je radio u pošti u Boku, opština Orašje, unakazili su tako da mu se tjeme gnojilo, ruka je visila prebijena na dva-tri mjesta, a Peran Vincetić je Aćimu Cvijanoviću lancem izbio oko. 

Mojić je sve ovo ispričao 2004. godine osnivaču i predsjedniku Udruženja logoraša opštine Šamac Spasi Laziću. 

"Najveći problem Mojića i ostalih logoraša je taj što nisu u početku bili upućeni da se jave psihijatru kako bi dobili odgovarajući nalaz", navodi Lazić za Srnu. 

Mojić se obraćao raznim sudovima, bez rezultata. Kompletnu dokumentaciju dostavio je advokatu Živanu Blagojeviću i pokrenuo parnicu radi naknade štete zbog tjelesnih oštećenja i duševnih patnji koje su mu nanesene tokom boravka u logoru. 

Petar Mojić kaže da će i sa odštetom njegova bol ostati ista, ali da će mu ona pomoći da preživljava u zimskim danima kada ne može da radi ili nema povremenih poslova na kojima bi mogao nešto da zaradi.