Patrijarh Pavle uskoro dobija ulicu u Banjaluci  / 2017-10-22 19:45:13             Novi uspjesi Atletičara iz Banjaluke: Prva mjesta na nivou BiH i RS (FOTO)  / 2017-10-22 18:00:00             Mladić preminuo nakon što je golfom naletio na bika  / 2017-10-22 17:20:53             Građani Srpske počeli sa rezervacijom novogodišnjih putovanja  / 2017-10-22 16:48:37             Nezaposlenost u BiH i dalje velika, uprkos ekonomskom rastu  / 2017-10-22 16:44:09             Za sopstvene potrebe BiH proizvede tek četvrtinu hrane  / 2017-10-22 16:24:48             Čavić: Dodik je balkanski Kim Džong Un  / 2017-10-22 16:15:18             Obilježeno 75 godina od ustaškog pokolja srpskih civila (FOTO)  / 2017-10-22 16:12:27             Džumhur iz Moskve nosi drugu ATP titulu  / 2017-10-22 16:07:02             Stiže opasno vrijeme: Kiša pali narandžasti meteoalarm širom BiH!  / 2017-10-22 16:03:01             Banjaluka uvodi red: Kazne za previsoku buku i do 10.000 KM  / 2017-10-22 14:41:08             Predstavnici US: Obezbijediti ekonomski prosperitet, a ne sukobe  / 2017-10-22 14:20:44             Banjaluka: Preminula Dragana Lukajić  / 2017-10-22 14:16:58             Neobična priča iz Banjaluke: Traži čovjeka koji joj ukrao srce  / 2017-10-22 14:00:46             Vladar jeseni: Simbol zdravlja, plodnosti i vječnog života  / 2017-10-22 13:20:00             Veliko i humano srce: Za 37 godina krv darovao 103 puta (FOTO)  / 2017-10-22 13:00:00             Policijska patrola udarila pješaka na pješačkom prelazu  / 2017-10-22 12:25:00             Upucao sugrađanina ispred crkve, pa se predao policiji  / 2017-10-22 10:48:52             Novi modni stil ''zarazio'' svijet, a sada drma i Bosnu (FOTO)  / 2017-10-22 10:46:40             Konkursi formalnost, posao na lijepe oči  / 2017-10-22 10:18:03             Dijaspora šalje više novca od investitora  / 2017-10-22 09:29:32             Osam beba rođeno u Banjaluci  / 2017-10-22 09:00:00             Marijan Beneš, čovjek koji je dva puta nokautirao Banjaluku  / 2017-10-21 23:59:00             Pečemo li rakiju po propisima  / 2017-10-21 21:40:00             Uzgojio glavicu kupusa od četri kile  / 2017-10-21 21:20:00            

mojabanjaluka.info

Glamočani, Drvarčani i ostali "rođeni" i "nerođeni" Banjalučani

Štampaj Pošalji
Humor

Poslije (urbane) legende o sedam žena na jednog muškarca u gradu na Vrbasu najveća je (ruralna) legenda o „Zemi“ iz Glamoča koji je „okupirao“ Banjaluku i koloniji Drvarčana koja je zagospodarila Gradskom upravom u Banjaluci.

Nasuprot glamočkog (i drvarskog) „Zeme“ (u daljem tekstu zvaćemo ga Zemo) je „Banjalučanin“ – „stari“ Banjalučanin, koji smatra da je rođenjem u ovom gradu predodređen za plemićku titulu i da po osnovu rođenja ili predratnog bitisanja u Banjaluci zaslužuje status građanina prvog reda. On i u rubriku „mjesto rođenja“ i u rubriku „zanimanje“ upisuje „Banjalučanin“ (ili Banjolučanin). Ali, avaj, zadnji rat mu je „naplavio“ Zemu u rodni grad, koji je „najveći uzrok njegove lične nesreće“, koji je „zauzeo njegovo mjesto“ i načinio ga građaninom drugog reda. U kategoriji „starih“ Banjalučana posebna prava za sebe želi predratni banjalučki Musliman, koji je ne samo potisnut od Zeme, već i po nacionalnoj osnovi, i pretvoren u građanina trećeg reda. On s posebnim ponosom ističe kako su njegovi preci u Banjaluci već pet stotina godina, ali ga prvo ugroziše i otjeraše u „drugu ligu“ Srbi – seljaci, brđani, koji s brda siđoše u čaršiju, da bi ga potom u sinergiji sa Zemom isti ti đikani protjerali (u „treću ligu“) iz grada koji je prvi naselio , pa samim tim i polaže najveće pravo na njega. Da li nas kuće u Šeheru(Srpskim Toplicama) i Vrbanji asociraju na plavu krv?

Šta je osnovni uzrok netrpeljivosti, koja progredira čak do mržnje, „starog“ Banjalučanina prema Zemi – Novobanjalučaninu?

Kad je proljeća 2016. godine Administrativna služba grada Banjaluka objavila konkurs za prijem u radni odnos četrdeset jednog radnika, pojavili su se brojni komentari koji vjerno oslikavaju odnos „starog“ Banjalučanina prema Zemi. Jedan je napisao Banjalučanin koji za poslom odlazi povremeno u inostarnstvo, jer u rodnom gradu ne može naći zaposlenje:

„Eto šanse za posao za ove iz Glamoča i sličnih vukojebina, koji jedva da imaju srednju školu, dok banjalučka djeca sa završenim fakultetima isključivo mogu da uzmu tacnu u ruke i konobarišu.“

Iz citata je jasno da je odgovor na postavljeno pitanje jednostavan: VISOKA STOPA NEZAPOSLENOSTI. Ali ima tu još nešto, malograđansko, ksenofobično, karakteristično za ove prostore. Zemi u Banjaluci slično je „obilježen“ Crnogorac u Beogradu, Hercegovac u Zagrebu. Krajem devedesetih u Sarajevu se, kao reakcija na imigracije Sandžaklija u grad, pojavio grafit „Vratite nam Srbe!“. Ništa bolje nije prošao ni Krajišnik/Ličanin u Vojvodini. Starosjedioci su tamo u znatno boljim odnosima s Mađarima nego sa „dođošima“. Nasuprot ovom balkanskom sindromu, koji tek „filozofija palanke“ može objasniti, Šaćir s Veselog Brijega u Londonu nikome ne smeta, dok je balkanska mega zvijezda, rahmetli Ekrem Jevrić, u Njujorku nezapažen. Ljudi „gledaju svoja posla“, zaposleni su i nemaju vremena da primjete komšiju.

Nastao je i vic:

„Šta rade Banjalučani u 7 časova ujutro? Gledaju kroz prozor Glamočane i Drvarčane kako odlaze na posao.“ Čak su se pojavile i ukrštene riječi u kojima rješenje za „stanovnik Banjaluke“ ima samo četiri slova. Pogađate, „ZEMO“.

U zadnjih pedesetak godina broj stanovnika Banjaluke permanentno se uvećavao, uz tri značajna talasa imigracije u grad.

Prvi talas datira iz sedamdesetih i osamdesetih i u direktnoj je vezi s industijalizacijom, otvaranjem fabrika i univerziteta, kada Banjaluka postaje značajan regionalni centar. Taj period karakterišu masovne imigracije selo – grad i veliki priliv stanovništva iz sela oko Banjaluke i svih opština regije, pa i Glamoča i Drvara. Međutim, tada su „Zeme“ u Banjaluku pristizale sporadično. Socijalističko društvo pružilo im je šansu da u samo jednoj generaciji iz čobanskog kožunčića uskoče u odijela s kravatom, da iz trošnih kuća presele u moderne, udobne stanove. Mnogi tu životnu šansu nisu smjeli propustiti. Završili su visoke škole, potpuno se asimilari među starosjedioce, i danas u Banjaluci žive mnogi ugledni doktori, profesori, inženjeri, čija su djeca i unuci rođeni u Banjaluci.

Međutim, rat u prvoj polovini devedesetih dovodi do novog imigracionog talasa i Zemo ovaj put u Banjaluku dolazi poput epidemije, masovno i u kratkom vremenskom periodu u velikom broju. Tu već nastaje problem asimilacije. Zemo je sada toliko brojan da može da odlučuje u i o Banjaluci, da prilagođava grad sebi. „Stari Banjalučanin“ ovaj put stiče subjektivan utisak da Zemo od Banjaluke pokušava napraviti svoj zavičaj i osjeća se ugroženim.

Treći talas masovnog priliva stanovništva u Banjaluku dešava se kontinuirano od momenta kada Banjaluka formalno postaje administrativni centar Republike Srpske. Parasistem koji funkcioniše na političkoj korupciji koja podrazumjeva rad za političku partiju u zamjenu za zaposlenje u administraciji i mogućnost života na kredit donosi u Banjaluku ljude iz svih krajeva Srpske, ali Banjalučaninu je i dalje najveći neprijatelj, pogađate, Zemo. Zašto je to tako?

Banjalučani su do početka rata većinom bili zaposleni u velikim privrednim kolektivima (Čajavec, Incel, Jelšingrad, Jadranka, Bosanka, Mljekara, Žitoprodukt, Unis,...). Sigurna plata prvog u mjesecu, zdravstveno osiguranje, često i stan od preduzeća, auto na kredit, odlazak na more blagodeti su kojima su uljuljkani predratni Banjalučani. Rat ih je zatekao nespremne. Muškarci su otišli u rat, a žene ostale na radnoj obavezi da čuvaju preduzeća. Čekali su da se završi rat i da se vrate u fabričke krugove.

Međutim, „stara dobra vremena“ nikad se nisu vratila. Fabrike, čak i one očuvane tokom rata, u poslijeratnom vremenu su dokrajčene, opljačkane i prodane novobiznismenima za siću. Ljudi su masovno ostajali bez posla, sada već u zrelim godinama, u velikom problemu da nađu posao. Godinama ljuljani u kolijevci bezbrižnosti imali su problem da se adaptiraju na novo vrijeme.

A sada je tu Zemo, kojeg život nije mazio, koji je i „zlatnih osamdesetih“ živio teškim životom težaka, često i bez struje i vode. Zemini preci gotovo u pravilu bili su nomadi i migracije za njih nisu predstavljale problem. Viševjekovna borba za golo preživljavanje stvorila im je takvu genetiku da im je mnogo lakše adaptirati na bilo koju promjenu.
Zemo je u Banjaluku došao sa dvije – tri kese u ruci. Morao je da krene od nule. U fabrikama nije bilo posla ni za starosjedioce, pa su jedine opcije bile socijalna zapošljavanja u javnoj administraciji ili visokoprofitabilnim javnim preduzećima tipa „Telekom“ ili „Elektrokrajina“ ili tezga na pijaci. Našao se u Gradskoj upravi ili Vladi RS neki Zemo koji se još osamdesetih „usidrio“ u Banjaluci, koji je bio voljan da pomogne svojim rođacima/zemljacima. I tako je krenulo uvezivanje na principima masonerije. „Stari Banjalučanin“ je solirao, gostujući igrači su igrali timski, nesebično dodavali loptu jedan drugom, i danas Banjalučanin ne može da preboli „poraz na domaćem terenu“. I on svoje frustracije projektuje na Zemu.

Znao je i Zemo Banjalučaninu uzvratiti neljubav, ali nije se mnogo osvrtao na frustracije Banjalučana. On u Banjaluci živi „američki san“. Nagon za preživljavanjem tjerao ga je na borbu, permanentnu akciju. Imao je sreću da mu je drugi Zemo pomogao da dođe do zaposlenja, na kredit je uzeo plac u Kuljanima, Česmi, na Pavlovcu, pa ciglu po ciglu, napravio kuću i crijepom je pokrio. Banjalučaninu je nagon za preživljavanjem gotovo ugašen, u jednom je obliku depresije koja se u tom životnom dobu označava kao involutivna melanholija, još uvijek ne može da se oporavi od šoka i dođe do odgovora na pitanje šta i kako mu se desilo. Prosječan Banjalučanin i danas živi s roditeljima u stanu koji je djed od „Čajaveca“ dobio krajem sedamdesetih. Čeka da navrši šezdeset pet godina života i dočepa se“prolongirane“ penzije od 300 KM. Nema odgovor na pitanje zašto njemu rođak ili komšija nije pomogao da zaposli dijete. Da li su Zeme bolji ljudi? Stari Latini bi rekli da je Zemo Zemi čovjek, a Banjalučanin i Banjalučaninu i Zemi vuk. Banjalučanin nije shvatio da je ovaj svijet tiran tiraninu, da u današnjem nehumanom društvu vrijede zakoni iz životinjskog svijeta i da u vandrednim okolnostima preživljavaju samo oni najspremniji za adaptaciju. Prirodna selekcija.

Sumarno, ukratko, kao razloge superiornosti Zeme u odnosu na Banjalučaninana možemo navesti:

1) bitno bolja sposobnosti adaptacije na novnonastale uslove (Onaj ko je trčao za ovcama s kraja na kraj Krajine snaći će se gdje god ga „posadite“ mnogo bolje od onog što je roštiljao uz Vrbas),
2) plemenska organizacija, 
3) bitno jači nagon za preživljavanjem.

Osim toga, Ivo Andrić u romanu „Na Drini ćuprija“ kaže:

„Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća.“

Dakle, četvrti faktor bila bi:

4) identifikacija sa sapatnicima.

Nevolja zbližava ljude.

I dok je Banjalučanin Zemu „hvatao za gušu“, iza leđa im priđe grupa „džeparoša“ iz Lijevča (polja) i izvuče obojici novčanike. Banjalučanin je gunđao sebi u bradu, a na zaprepaštenje očevidaca, Zemo je aplaudirao džeparošima. Ali njemu u životu nije nikad bilo bolje. I ako je ostao bez novčanika, leći će nova plata prvog. Kako rekosmo, on danas u Banjaluci živi „američki san“. I na toj legendi Zgradoljubi od Lijevča dobiše podršku, pokoriše Banjaluku, posjekoše drvorede, uzoraše drumove, betoniraše travu. Počiniše urbicid, a banjalučki budžet preseliše u svoj zavičaj. Ni u Glamoč, ni u Drvar. „Varvari“ ubiše banjalučki duh.

Simbioza Zema i Zgradoljuba dotukla je Banjalučane. Sa splavova odjekuju „S namerom dođoh u veliki grad“, „Uspeo sam u životu“, „Zanijela me svjetla velikoga grada“. Na zgradi Gradske uprave očekuje se grafit:

„Konačno se isplatilo dvadeset godina truda da od Banjaluke napravim zavičaj.“

Na kraju treba reći da je i Zemo danas Banjalučanin, da su mu djeca i unuci rođeni u ovom gradu, da zna za sapun i „kavali“ kol'ko i Banjalučanin. Ima mu se zamjeriti tek toliko da je često jedini kritetijum za zaposlenje porijeklo, krvna veza, a ne stručnost. No to nije devijacija vezana samo za Zeme. Opasna pojava može biti i prelazak iz kompleksa inferiornosti u kompleks superiornosti, a moguće je da kad Zemo zasjedne u udobnu fotelju i dalje ima osjećaj da upravlja ovcama.

Banjaluka je dovoljno široka za još ovoliko stanovnika. Netrpeljivost prema novonaseljenima odraz je malograđanštine. Banjaluci su kroz istoriju najviše dali ljudi koji nisu porijeklom iz ovog grada. Fratri iz Trapista su pokrenuli industrijsku proizvodnju, Jevreji razvijali trgovinu, ban Milosavljević od varošice napravio grad. I početkom trećeg milenijuma invazivnu kardiologiju (zahvaljujući kojoj su spašeni brojni životi i spriječena invalidnost) u naš grad donio je čovjek koji nije porijeklom iz Banjaluke.

Ostaje samo nada da će nekad biti posla i za Banjalučanina i za Zemu (Banjalučanina), kada će zakoni iz životinjskog svijeta biti zamjenjeni zakonima humanosti. Možda je dobitna kombinacija za Banjalučane da se orode sa Zemom.

Banjalučani, nije Vam kriv Zemo. Sami ste sebi krivi. Kome se ne sviđa, može da ide! Široko Vam polje Glamočko!

*Glamočanin, mn. Glamočani (Glamočak, mn. Glamočaci)
**autor je rođeni Banjalučanin sa 1/128 glamočke genetike

Izvor: Frontal
NAJČITANIJE