Pitanje velikog vinograda Perkovine ili kasnije čuvenog Brankovca, konačno je riješeno 2. juna 1862. godine odlučnim potpisom Omer-paše Latasa, koji je nakon Ali-pašinog oduzimanja ove imovine, riješio da je vrati pravoslavnom življu, za potrebe izgradnje bogomolje.
Istrajna mostarska dolina tu će iznjedriti najveći pravoslavni hram do tada, koji će prevazići graditeljske mogućnosti i očekivanja najboljih iz toga vremena”, navodi se u arhivu o sabornom hramu Svete trojice u Mostaru, zavještanom danas u Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji. Velelepna, monumentalna bogomolja, zidana je tako sporo i pažljivo da se željnim očima činilo kako se njen krov nazire tek pod samim nebom.
Ni 100.000 groša koje je darivao tadašnji sultan Abdul Aziz, ni donacije carske Rusije nisu bili dovoljni da se gradnja završi pet godina od početka, pa ni sedam ili deset… Jer, Mostarci bijahu naumili da zvuk sa čak jedanaest zvona (koliko ih je danas), veličanstveno svjedoči o njihovoj vjeri i nadi.
Decenijama su odvajali od sebe da ovdje osjete tamjanski miris trojčindanske liturgije, pa i kada su godine ipak iscrpile sva materijalna sredstva, krenuli su putem Brankovca, da bijeli hercegovački kamen okupan suncem, ozidaju vlastitim rukama. I vijek i po kasnije, odsjaj sakralne i arhitektonske ljepote nad modrom Neretvom biće nedostižan neimarskim rukama i umjetničkom oku, čak i kada fizički bude uništen.
PONOVO ZVONE ZVONA: Ovog ljeta su prvi put poslije 24 godine od varvarskog rušenja, zazvonila zvona, pozivajući pravoslavce čitavog hercegovačkog kraja i one koji posljednje dvije decenije više ne žive u Mostaru, da zajedno krenu prema Brankovcu.
“Pod kišnim nebom molili smo se u zidinama hrama i za nas je to bilo veličanstveno osjećanje zbližavanja u vjeri sa Bogom. Vjernicima pravoslavcima je svaki podignut kamen na ovom temelju, nada za opstanak na vjekovnom ognjištu, ali obnova i završetak gradnje i te kako su važni za sve dobre ljude u BiH, jer će obnoviti i duh i čovjeka ovih prostora”, uvjeren je Radivoje Krulj, paroh mostarski, zaslužan za dobrosusjedske odnose sa vjernicima katolicima i muslimanima, koji, kako on naglašava, takođe žele saborni hram vratiti svome gradu. Zatekli smo ga u obilasku bogomolje sa delegacijom Azerbejdžana, zainteresovanom da pomogne završetak gradnje.
Iz čitavog svijeta, dodaje naš sagovornik, mnogi se interesuju, jer su arhitektonska, kulturno-istorijska i religijska vrijednost prepoznati daleko izvan balkanskih prostora. Dušan Golo je iz stare mostarske porodice i danas je predsjednik Koordinacionog odbora srpskih organizacija u Mostaru. Tužan je i nezadovoljan položajem malobrojnih Srba u dolini Neretve nakon rata.
“Posebno se to odnosi na činjenicu da mi nemamo status konstitutivnih naroda. Nemamo nacionalne grupe predmeta i srpskog jezika u školama. Ovo, političko pitanje, ima svakako velike posljedice po opstanak i kulturu Srba, pa tako i pravoslavnog duha na ovim prostorima”, naglašava on, te poziva resorna ministarstva u FBiH i na nivou BiH da pomognu završetak crkve i odgovornije djeluju na poštivanju principa konstitutivnosti u Mostaru.
Iako je saborna crkva proglašena nacionalnim spomenikom BiH 2004. godine te njenu obnovu podržavaju i UNESCO, Vlada Kraljevine Španije, Fond prve dame Azerbejdžana, Italija, Kanada, Njemačka, TIKA itd., Vlada FBiH, kao ni nadležna ministarstva na nivou države, nisu do sada aktivno pružali podršku u obnovi. “Nadam se da će se to promijeniti, na dobrobit svih nas, jer politika treba da podrži dobre odnose koji se razvijaju među narodima.
Biti pravoslavac danas u Mostaru nije lako, ali nije ni teško. Jer, u ovom gradu, nažalost, postoji podijeljenost na istok i zapad, ali pravoslavci časno žive i istok i zapad. Prema tome, s pravom osjećaju u Mostaru svoje korijenje i uživaju veliki ugled na osnovu toga. Nisu nikome prijetnja, a ni opasnost. Naprotiv, u takvim konstalacijama odnosa, ja bih rekao da je biti ovdje čak i poželjno”, smatra Krulj.
OBNOVA VRIJEDNOSTI: Sakralnost saborne crkve, naslonjene na izvanredne vizure kotline, ispod brda Stolac, na istočnim padinama grada, ogleda se i u istorijskom razdoblju u kojem počinje razvoj pravoslavnog duha ovog kraja. Posebno uspješno, po raspoloživim arhivskim dokumentima, to će se dogoditi s učvršćivanjem mitropolitske stolice u Mostaru (1766), nakon čega će 15. marta 1863. godine majstor Spasoje Vulić iz Popovog polja, kod Trebinja, početi gradnju hrama.
Ali, u njegovom je radu došlo do nekih omaški pa su se Mostarci obratili graditelju sarajevske saborne crkve, majstoru Andriji Damjanovu Zografskom, koji je sa braćom i potomcima izgradio preko četrdeset većih crkava u toku 19. vijeka, i to u Makedoniji, Srbiji, Grčkoj, BiH… Brankovac je imao veliki značaj za kulturni napredak Mostara i zbog gradnje osnovne škole, škole za djevojčice i djevojke, vjerskog i domaćinskog uticaja, a zatim i odgoja te slave pjesničke i intelektualne elite. Pa ipak, iako do danas zvanično nije utvrđena odgovornost, niti su procesuirani odgovorni za rušenje, hram je granatiran 7. i 8. juna 1992. godine. Sedam dana kasnije srušeni su toranj, zidine su varvarski paljene, a temelji minirani.
“Gledala sam kako kamena prašina guta bogomolju, dušom svojom ja sam tada umirala”, sjećanja su jedne pravoslavne vjernice iz Mostara koja prepričavaju i danas u ovom gradu. Sveštenik Krulj kaže da rušenje crkve nije uništilo vjeru, ali je razorilo duh jednog vremena i ubilo nadu u opstanak temeljnih vrijednosti uzidanih u ovom kraju. “Ipak, u iščekivanju pokrivanja crkve i taj duh, ako Bog da, vaskrsava”, zaključuje Krulj.
