ŽIVOT NA TROMEĐI: Za večeru jagnjetina iz Srbije, sir iz Crne Gore, a hljeb iz BiH
Ferid Kadrispahić se u rodno selo Zubanj kod Rudog, na tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore vratio 2004. godine. Život na granici je poseban, težak, razapet između različitih propisa, osjećaja pripadnosti i činjenice da „svako vuče na svoju stranu“.
U ovom dijelu BiH jedan od najvećih problema je što se do Zubnja stiže lošim putevima. Od Rudog je udaljen 30, od Goražda 50, a od Sarajeva oko 140 kilometara od čega je 10 kilometara makadam i nekategorisan put koji se, priča Ferid, neodržava ni zimi ni ljeti.
Povratak u Zubanj počeo je 2000. godine. Iako većina stanovnika u zavičaju ne boravi tokom cijele godine, povratnici su spriječili nestanak, ovog u ratu porušenog mjesta. Očistili su korov, obrađuju zemlju i uređuju voćnjake.
– Tada je ovdje bilo oko 20 srpskih domaćinstava. Međutim, i njih je sve manje, jer stariji umiru, a mlađi odlaze u Srbiju. Ostala je samo bijeda koja živi najprimitivnijim životom. Suživot je moguć i dobar. Pomažemo se. Ali, ovde se prate samo srbijanski mediji, pa oni ne shvataju da je i ovo BIH – priča Ferid.
Krali struju iz Srbije
U Zubnju je danas oko 15 domaćinstava Bošnjaka, a kuće su sami obnovili vlastitim sredstvima, osim dvije gde je trebala pomoć. Probili su put, doveli vodu. Čak su svojevremeno, po vlastitom priznanju, krali struju iz Srbije, jer nisu imali izbora.
Hvali se kako večera jagnjetinu iz Srbije, mlijeko i sir iz Crne Gore, a sve ostalo je iz zavičaja. Ali, teško je stimulisati ljude na povratak. Rijetki odlučuju nastaviti život u već prilično opustelim bosanskim mjestima.
– Ovdje mogu uspjeti sve poljoprivredne kulture ,ali nije isplativo, plastenička proizvodnja može za lične potrebe, a veliki plastenici su rizični zbog velikih snjegova i vjetra. Sije se krompir, pasulj, kukuruz, paradajz i paprika za ličnu upotrebu. Posijao sam malo zobi radi zadovoljstva, a moram to ručno požnjeti i završiti na najprimitivniji način s konjima. U posljednje vrijeme počela se uzgajati malina, a ove godine snijeg je sve polomio. Bez veće i planske potpore države biće teško opstati ovdje – kaže Ferid.
On uzgaja ovce i koze, sije krompir i ostalo povrće za svoje potrebe.
– Na veliko se ništa ne može prodati i uzgajati bez mašina i dobrog puta. Mnogo sam razmišljao o tome šta bi bilo rentabilno proizvoditi. I kad bi bilo kompletno radno-sposobno domaćinstvo s 4 ili 5 članova, moguć je uzgoj stoke i brdsko-planinskog govečeta.
Dodatno je potrebna maksimalna podršku u izgradnji štala, pripreme terena i pašnjaka, uz adekvatne mašine za ova područja kao što su brdski traktori s duplom vučom, kosačice i slično. Isplativo je i pčelarstvo, ali ova godina je loša kao i svugdje u okruženju – ističe Kadrispahić.
Dodaje kako bi se uz manje strojeve za proizvodnju peleta mogle iskoristiti ogromne količine drveta koje propadaju. Međutim, nema dovoljno sredstava za dobre mašine.
U maloj čaršiji, pa i u cijeloj opštini svi se dobro poznaju, a u gradu nema posebnih sadržaja što dodatno otežava mladima.
– Oni moraju tražiti sličan sadržaj na drugim mjestima kao što su Priboj, Višegrad, Rogatica, Goražde…, a omladina uglavnom odlazi u Srbiju – tvrdi Ferid.
