Prema Veselinu Čajkanoviću, porijeklo svakog naroda je usko povezano sa nekom životinjom, i u određenom smislu izjednačen sa njom. Za Srbina se tako vjeruje da je vuk, pa se ova životinja uzima za mitskog srodnika i predstavnika srpskog naroda.
U natprirodnu snagu vuka Srbin je bespogovorno vjerovao i upravo se nje i bojao. Svaki postupak koji bi mogao čovjeka da dovede u bliski susret sa vukom se pažljivo izbjegavao. Čak mu se ni ime nije smjelo spominjati, pa se umjesto riječi vuk, koristili različiti nadimci: napomenik, kamenik, pogan, onaj iz gore…
Da je Srbin vjerovao i u snagu samo vučijeg imena govori i to da se u kućama, u kojima su djeca često umirala, novorođenčadima su davana imena: Vuk, Vukan, Vukašin, Vijuca, Vujadin, Vičica, Vukica…
Evo još jednog primjera gdje se pokazuje koliko se vuk u srpskom narodu poštovao.
Naime, u jednom periodu je bilo zabranjeno ubiti vuka. Seljak se smio braniti od njega, ali nije ga smio ubiti. To je dovelo do toga da su se u jednom selu vukovi toliko namnožili, da su vlasti bili prinuđeni da reaguju i mještanima su podijelili otrov da bi potamanili vukove. Međutim, svi do jednog, mještani sela su odbili to da urade.
Ono što Srbina prije svega vezuje za ovu životinju je ćud samog vuka. Da je vuk lako prilagodljiv teškim uslovima i spoljnoj okolini, dok mu, sa druge strane, moralni karakter ostaje nepromjenljiv govori i poznata srpska poslovica: Vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikako.
“Vuk dobro oličava jednu ljudsku silu koja je veoma složena i raznolika, a njena najupadljivija pojavnost je urođena potreba za slobodom, kao osnovnim uslovom života. Vuka nije moguće pripitomiti, učiniti zavisnim i poslušnim, kao njegovog dalekog rođaka, psa.
Nije to moguće i zato što je mnogo pametniji. Za tu slobodu vezan je i snažan osjećaj samopoštovanja i ponosa, bez premca među životinjama, a i među ogromnom većinom ljudi. Kod vuka je etika isto što i pamet. Vuk ne trpi nikakve kompromise koje vidi kao izdaju svoje etike ili prirode.
Rekao bih da u tim svojstvima vuka počiva objašnjenje istinskog uzorka omraze koju uživa kod onih što zavide tuđem slobodoljublju i plemenitosti, jer ih ne posjeduju”, napisao je Dragoš Kalajić u svom romanu Posljednji Evropljanin.
U našoj kulturi i tradiciji vuku su posvećeni i mnogi praznici i rituali. U jednom dijelu Bosne običaj je bio da se za vrijeme neke svadbe skupi grupa mladića i izvodi ritual koji se nazivao vukovi. Prilikom svođenja mladenaca, ti vukovi bi simbolično napadali mladoženjinu kuću tako što bi se poređali u lanac i držeći se jedan za drugog, zavijali kao vukovi i pjesmom upozoravali mladoženju da pričuva nevjestu od njih. Razilazili bi se tek kada bi im neko dobacio zavežljaj sa hranom.
Vukove su predstavljali i vučari, koji su se obično oko Božića okupljali po selima. Nosili su slamom napunjenu kožu vuka, a neki su se i ogrtali njome. Išli su od domaćinstva do domaćinstva, pjevali prigodne pesme i skupljali darove. Ovaj običaj je do danas sačuvan u istočnijim krajevima Srbije.
O vjerovanju u natprirodnu moć vuka govori i to da se uzimala kost, zub ili koža mrtvog vuka i nosila kao zaštita od nečistih i mračnih sila, tj. kao amajlija.
(opanak.rs)
