Aforizam ovdje, pa čak i ondje ne kotira naročito, iako je, po mom mišljenju, najjača književna forma. Dobar aforizam je kao veliki roman, ovdje u Republici Srpskoj i Federaciji BiH malo ko ga uzima kao ”ozbiljnu” književnu formu.
Ali, ipak mislim da će aforizam pobijediti, iako je kratak, duboko ulazi, riječi su Vojina Trivunovića, književnika iz Banjaluke, kojem je nedavno u izdanju “Svitka” iz Požege objavljena knjiga aforizama “Čovjek u saksiji”.
Radi se o dvadesetoj knjizi Vojina Trivunovića, među kojima su većina knjige pjesama i aforizmi, tu su i dva romana, dok se na tri djela potpisao kao priređivač. Trivunović piše još od osnovnoškolskih dana, a prvu knjigu “Ponavljati gradivo” objavio je 1984. godine. Kakva su njegova promišljanja o književnosti i ovdašnjoj književnoj sceni povodom najnovijeg djela, Vojin Trivunović pisao je za “Nezavisne”.
Kad u saksiji biljka vene, ne odgovara joj zemlja. Isto je i kad državi ne ide, ljudi odlaze iz nje, mijenjaju zemlju iz istog razloga kao u saksiji, naslovni je aforizam Vaše najnovije knjige “Čovjek u saksiji”. Sudeći po odlivu mozgova, možemo li reći da smo danas i ovdje na neki način svi u saksiji?
Naslovi svih mojih knjiga u svom jezgru donose određene simbole, koji u sebi nose poruke. I imaju kontinuitet. Pola u šali, ali ozbiljno poručujem čitaocima da su moji aforizmi poezija, svaki ima svoj naslov, kroz njih šaljem iste poruke kao i u poeziji. Posebno se to odnosi na čitaoce koji nisu u stanju da razumijevaju poeziju. Sve se odliva, naročito u zemlji ili državama u kojoj se narodu “dolijeva” dodatna pamet. Prema tome, nijedna se biljka ne osjeća dobro ukoliko je “usađena” u otvrdlu, ispucalu zemlju, koju niko ne zalijeva. Takvoj biljci nije od pomoći što je, recimo (po)sađena u najljepšu, ukrasnu saksiju. A kad je riječ o ljudima, oni su sasvim svjesni da im na kraju “ne gine zemlja”, ali sve više uviđaju da ne mogu opstati vegetirajući kao biljke. Zbog toga odlaze iz “Saksije”. A, “Saksija” bi mogla ostati sama, u njoj će se teško presaditi neka otpornija “biljka” od one koja je već bila u njoj.
Ako se ne varam, ovo Vam je peta knjiga aforizama.
“Ram za glavu” objavljen je odmah nakon rata kao aforistički roman. Čitali su ga ondašnji političari i vojskovođe. Mahali glavom. Možda su naslućivali šta je pisac htio da kaže. Pokazalo se ubrzo da su već unaprijed “uramljeni”. Zatim je došla knjiga aforizama “Kroz iglene uši”, kroz koje su se provlačili svi oni koji nisu “uramljeni”. Navešću samo jedan aforizam koji je moto ove knjige: “Provukli su nas kroz iglene uši pa krpe gdje god stignu”. “Pelene i zavoji” je treća moja aforistična knjiga. “Ako nam je Kosovo kolijevka, onda su nam i pelene ostale na Kosovu”. Nažalost, na ove balkanske prostore, kako je svijeta i vijeka, dolazili su osvajači i porobljivači koji su, gle čuda, uvijek uspijevali da posvađaju domicilno stanovništvo da se međusobno bije i “kolje”. U ovoj knjizi je na aforistički način urađen istorijski snimak sta(ja)nja i kretanja srpskog naroda. Taj narod se rađao i ratovao. Jedva da je uspijevao da “skine” pelene, bio je prinuđen da brzo (od)raste. Ratovi. Borbe. Za slobodu su ga iz pelena oblačili u zavoje, nastale usljed ratnih rana, a naročito su ga boljele rane zadobijene u miru: “Kad su mislili da je rat završen, dočeka ih Sloboda”. Ima mnogo “povrijeđenih”. I kao prirodan slijed dolazi knjiga aforizama “Ako Bosna presuši, gdje ćemo se utopiti”. Kao poruka, mogla bi se izvesti: “Samo u Top da nas opet ne utope”. Na sve to i te knjige, nedavno se pojavio “Čovjek u saksiji”, kojem su izgleda dojadila i dodijala sva ta ljudska stanja opisana u prethodnim knjigama. Ova knjiga završava karakterističnim porukama: “Nema više ljudi, ima (ne)ludi”, “Ne vrijedi bistriti ničiju pamet, ako je oprana u mutnoj vodi” i poruka kraja na kraju: “Ovce su se zbile, vuna im je”.
Prošle godine objavili ste knjigu pjesama “Cjedilo” uz koju je objavljena i knjiga koja sadrži čak 12 recenzija. Otkud ovoliko neobično veliki broj recenzenata za jednu knjigu?
Nije baš uobičajeno da neka knjiga porodi drugu knjigu koja će je na knjigoputu voditi. Ta druga knjiga je “Nova pjesnička vizura”. U njoj su književnokritičarski pristupi poeziji iz knjige “Cjedilo”. Ovaj naslov je dao uvaženi književnik iz Novog Sada Simon Grabovac. Možda baš taj naslov daje odgovor na vaše pitanje. Nažalost i književnost se prodaje kao roba, a najčešće su, kod nas, pa i u susjednim zemljama uspješni pisci oni koji se “podaju” vlastima i sami sebi, praveći na taj način, sami sebi, po sebi, jedni drugima poseban književni status. Naravno, lažno, jer je postignut uz “svjedočenja” bez konkretnih dokaza o najvišem kvalitetu pisane riječi. A, riječ trpi. I svi drugi trpe. Ne mogu se vidjeti od ovih “utrpanih”. Kad bi se pravilo novo izdanje ove knjige, bilo bi još kritičara spremnih da naprave svoje mišljenje, samo iz jednog razloga, što sam ih obmanuo da “dobro” plaćam recenzente.
Tu knjigu posvetili ste pokojnoj majci. Koliko su nepresušni izvori u poeziji porodica i zavičaj?
Ovom knjigom sam pokušao da svodeći kosmos u jedan mali zavičajni prostor pokazati kako se odvijaju međuljudski odnosi, neprestane životne borbe za opstanak. Glavni likovi su članovi moje porodice, a svim procesima upravlja Majka. Pogled je to iz dječje vizure. Moj sav Svijet i sav Kosmos, stali su u Zavičaj(u), a Zavičaj (ne)strašno Nestao. Ti zavičajni ponori su morali negdje da izbiju. Pokazali su se kao pojila poezije. Ja sam ih samo “procijedio” .
Osim poezijom i satirom bavite se i izdavaštvom. Na koliko stabilnim nogama danas stoji izdavaštvo u Republici Srpskoj?
Dozvoljeno je svakom udruženju građana da se upiše u registar izdavača. I većina tih udruženja nešto izdaje. Udruženja nemaju nikakve obaveze prema društvenoj zajednici u smislu finansijskih izdataka, tako da kao takva predstavljaju nelojalnu konkurenciju izdavačima. U stvari, više nema izdavača koji o svom trošku, po svom izdavačkom planu objavljuju književna djela. Naročito nema onih koji poetske knjige objavljuju. Autori moraju da plate štampanje i izdavanje svojih knjiga. Neki pisci to neće da priznaju. Misle da su veći pisci ako ne kažu da su sami finansirali objavljivanje svojih djela. Kao i druge djelatnosti, i izdavaštvo opstaje na dobrim “vezama” preko kojih “grabi” razne pomoći, donacije i sufinansira se iz društvene kase.
Uopšte, kako vidite ovdašnju književnost i da li Banjaluka kvalitetom može parirati većim centrima kao što su Sarajevo, Zagreb, Beograd?
U svakoj sredini ima književnog kvaliteta, međutim tom kvalitetu je veoma teško da ispliva, da se pokaže na književnoj površini. Ima pojedinačnih uzleta, međutim teško je govoriti o nekoj ravnopravnosti, književnom pristupu, opštim kulturnim, pa i književnim pristupima koji su različiti. Uostalom, u svemu su prevladali neki novi odnosi, stvaranjem novih državnih zajednica na bivšim jugoslovenskim prostorima. I knjige. I pisci su se odijelili.
Aforizmi
Raj nije za svakog
Nama su obećali raj. Povjerovasmo im, jer oni već žive bogovski.
Pelene i zavoji
Takav je život. Ni pelene nam ne otpadnu, a već nas čekaju zavoji.
Budala u meni
Uvukla mi se neka budala pod kožu. Kao da sam duševna bolnica
