Zagađenje vazduha u Tuzli u oktobru su u periodu od 20 dana tolerantne granične vrijednosti za zaštitu zdravlja ljudi prekoračene 12 puta, a period u kome su građani izloženi najvećem zagađenju tek dolazi.
Pokazala je to mobilna mjerna stanica postavljena da mjeri 42 dana, jer postojeća stanica iz nekog razloga, ne radi.
Štrik Ružice Marković uvijek je prazan, jer veš ne može sušiti vani. Gotovo pet decenija bori se sa zagađenim vazduhom, zemljom, vodom. Šljačište i visoki dimnjaci pored kuća, odredili su živote ljudi u ovom naselju.
– Pola ja mrtvih, a pola ih još ima koji boluju od karcinoma. Ona prva komšinica gore ima rak, onda druga isto. Moj muž je operisao karcinom na vratu. Katastrofa – kaže za N1 Ružica Marković, mještanka Divkovića.
Nijedna kuća nema priključak na grijanje iako su pored Termoelektrane koja ih uništava. Mještani godinama vape za pomoć, razumjevanja nema.
– Do sada nema. Posljednje četiri godine još manje. Niko ne želi pričati. Kad ih neko od medija pita, kažu da sarađuju sa stanovništvom, što je totalna neistina. Niko nikada nije došao da pita kako je stanovništvu – rekao nam je Goran Stojak, predsjednik MZ Bukinje.
Termoelektrana godišnje spali oko četiri miliona tona uglja i ispusti 50.000 tona sumpor dioksida. O odsumporavanju se priča, ali niko ne poduzima ništa. Elektroprivreda, termoelektrana, Tuzlanski kanton, Grad Tuzla, inspekcije – svi su stavili profit ispred zdravlja.
– Čini mi se da iz godine u godinu postaje prisutnije, ali nema nikakve reakcije. Nema nikakvih mjera koje će održivo smanjiti zagađenje vazduha. Naravno, postoje mali pomaci, ali nisu dovoljni da smanje zagađenje, ni da ga potpuno uklone – izjavila je Džemila Agić iz Centra za energiju i ekologiju Tuzla.
Osporavanje činjenica umjesto rješenja
Odgovorni troše vrijeme na osporavanje činjenica umjesto na rješenja. Na godišnjem nivou se izdvoji pet miliona maraka Gradu Tuzli za zagađivanje. Ni marka nije otišla onima kojima je najgore, onima koji su žrtvena jagnjad.
– Ovdje je stanovništvo ubijeno u pojam. U suštini, bolesni. Ništa više nije suština. Gotovo smo izumrli. Za pet do deset godina ovdje će biti kao u Černobilu. Džaba kuće, džaba sve. Neće doći niko. Već sada kad nekog zovete na roštilj kaže: “Nemoj tu molim te” – komentariše Stojak.
Mještani Bukinja i naselja Divkovići pitaju se do kada će njihovi životi i njihovo zdravlje biti kolateralna šteta strateških ciljeva smišljenih u centrima moći kojima je profit jedino bitan. Pitaju se da li će savjest nadležnih proraditi onda kada ovdje ne bude više imao ko podići svoj glas.
(N1)
