Zrno po zrno pogača…, a da bi došlo do pogače, svako zrno treba samljeti, a to su nekada radile vodenice. I danas se u vodenicama ponegdje melju zrna heljde, pšenice, kukuruza i ječma, a u ulici Vrela čak tri kola se stalno okreću.
Hanifa Isaković od šest sati ujutro sipa zrna u žrvanj i cijeli dan nadgleda proces, vaga i pakuje brašno u staroj drvenoj vodenici.
Od jutra do mraka
Došla je, kaže, iz Bratunca iz mjesta Konjević Polje, a 16 godina radi u vodenici. Život je nije mazio, sa šest dana ostala je bez majke, a u ratu bez muža, i sama je podigla četvoro djece.
– Imam 64 godine, kako koja godina, gubim snagu, ali ne i volju za radom. Bavila sam se svim i svačim, sada imam plastenike i radim ovdje od jutra do mraka. Imam devetero unučadi i podstanar sam – priča nana Hanifa.
Kaže da, iako pješači tri kilometra do „radnog mjesta“ i samelje oko 120 vreća žita, u svako doba dana zna šta je ko donio i šta je čije.
– Tuđe ne bih, a svoje čuvam. Uvijek mi je marka bila velika, za marku sameljem 10 kila žita, a zadovoljna sam kad imam hljeb i kilu soli, i meni dosta – ističe nasmijana vodeničarka.
Nikome ne da da joj se miješa u posao, jer, kako kaže, niko neće uradit kao ona, a raditi će sve dok je zdravlje služi.
Samo koji metar niže, vodenicu ima i njen brat Osman Velić. Dok mu nevjesta prosijava brašno, Osman priča kako je obnovio i lijepo uredio nekadašnju staru vodenicu.
– Moj mlin ne staje nikad, narod dolazi po brašno uglavnom za lijek. Ovo je zdravo za ishranu, a utječe na povišen šećer, masnoću, dok pojedini dolaze iz radoznalosti, ali kada jednom probaju naše brašno, svi se vrate po još, jer je mnogo zdravije – priča Osman, te dodaje da je ovo pošten rad, ali i težak, jer treba održavati dijelove, ali i paziti na žito i kvalitet brašna.
Vodeničar Osman
Prisjeća se i teških vremena, te zahvaljuje Bogu što ga je počastio pa danas uživa sa svojim najmilijim radeći što voli i što ga ispunjava.
– Preživio sam svašta, u ratu sam molio Boga samo da mi se djeca najedu hljeba pa da ja umrem, a danas radim s tolikim žitom i brašnom – priča suznih očiju vodeničar Osman.
Rahat kafu popiti
Vehbija Kulašević vodeničar je 13 godina. Njegova vodenica je treća u ulici Vrela u Rakovici.
– Kamenje za mljevenje mi je dao čovjek iz Tarčina. Njima su za Armiju RBiH mljeli brašno. Ja sam malo popravio, pa sad ja tim kamenjem meljem žito. Ima posla, ljudi se vraćaju zdravoj hrani. Ja uzmem malo ujma za sebe, a neko plati marku ili dvije – kaže Kulašević.
Prodaje i svoje brašno, kilogram kukuruznog brašna košta 1,50 KM, pšenično marku, heljdino 3,50 KM.
– Zaradim toliko da nana i ja možemo rahat kahvu popiti – kazao je Kulašević.
