Uz misao da Allah ne opterećuje čovjek preko onog što on može podnijeti”, istanbulski nosač Recep Aydin Kaya predano i marljivo obavlja svoj posao radeći svakodnevno i ostavljajuću svoj znoj na istorijskim ulicama istanbulskog Historijsog poluotoka, mjesta prvobitnog grada Istanbula.
Već u djetinjstvu je počeo raditi prodavajući sitne stvari za još sitnije novce. U osnovnoj školi je od oca naslijedio posao nosača i tada su počeli njegovi dugi radni dani.
Upisao je srednju trgovačku školu nakon čega je primljen i na uglednu istanbulsku Trgovačku akademiju. Zbog političkih neslaganja došao je u sukob sa učenicima neistomišljenicima. Nakon 1980. godine, kada je vojska u Turskoj izvršila vojni udar, napušta školovanje i odlazi služiti armiju.
Otišavši u vojsku ostavio je posao nosača, ali pošto se vratio ponovo je bio primoran početi isti posao jer je njegov otac imao još sedmero djece koje je s mukom prehranjivao. Pomogao je porodici tako što je plaćao zdravstveno osiguranje za oca i pomagao braći i sestrama da krenu u život.
Pošto je imao kolica, Kaya je znao u jednoj turi prevoziti i do 380 kilograma. Vrijedno je radio, dok su mu kapljice znoja sa čela kapale po ulicama istanbulskih ulica. Budući da je uredno plaćao doprinose državi 58-godišnji Kaya sanja o danu kad će se penzionisati.
Unatoč svojim godina vrijedni Kaya nastavlja svoj posao ističući kako, sve dok ima snage, ne želi nikome biti na teretu. Kaya je za Anadolu Agency s ponosom govorio o poslu koji je naslijedio od oca.
– Posao hamala-nosača je da nosi neki teret. Allah ti neće natovariti teret koji ne možeš ponijeti. Sve dok imaš dovoljno snage i čvrstine u stanju si da obavljaš ovaj posao. Ne može svako postati nosaš – pojašnjava Kaya.
– Ugled je beskrajno bogatstvo čovječanstva – tvrdi Kaya dodajući kako od novaca koje zaradi već 20 godine dragim ljudima poklanja sitnice.
Dok je govorio o svojoj sudbini nije se odvajao od torbe u kojoj čuva sitnice poput maramica, čarapa, kravate ili sličnih sitnica koje poklanja prijateljima kada odlazi u nargila bar gdje se opušta od posla. Kaya kaže kako je “ruka koja daje bolja od one ruke koja uzima” te ističe da je darivanje bratstvo i način zbližavanja s ljudi.
Kaya se do današnjeg dana nije oženio jer nije našao ženu koja bi pošla za njega.
– Rekli su mi ti si hamal i nisu mi dali ruku djevojke. Meni je to bilo pitanje časti i ja sam se oslonio na Boga. Naravno velika je bol, tuga izgubiti nešto u trenutku kada mislite da ste to upravo našli. Ne razumije to svako. Zna onaj ko doživi – pojašnjava Kaya zamišljeno se prisjećajući minulih dana.
Vlasnik kafane u koju zalazi Recep Kaya ističe kako ga poznaje od 1987. godine i da svakodnevno iz svoje torbe vadi neke sitnice i poklanja ih njemu dragim ljudima.
