SVAKI SRBIN DA PREISPITA SVOJU SAVJEST: Metoda patrijarha Pavla, jedna mjera za svakoga
Povodom sedmogodišnjice od smrti blaženopočivšeg patrijarha srpskog gospodina Pavla, podsjećamo se njegove pouke o ljudskim postupcima, odnosno o načinu na koji svaki čovjek treba da ravna svoja ophođenja prema drugome.
U tim nesrećnim, ratnim godinama, od patrijarha Pavla često su se mogla čuti upozorenja poput riječi iz Svetosavske poslanice, iz januara 1992. godine, da “svaki Srbin preispita savjest i svoja djela, da li nekim svojim grijehom i sam nije doprinio našoj opštoj nesreći”.
Njegova Svetost pojasnila je ove svoje riječi sledećom poukom.
“Bez obzira šta čine drugi, mi smo, ako hoćemo da budemo ljudi i hrišćani, dužni da taj evanđelski princip poštujemo. A on se sastoji u tome, kao što sam rekao, da je svaki od nas kao jedna ćelija u organizmu. Ako ta ćelija postane rak ćelija, ona šteti cjelokupnom organizmu. Podrazumjeva se, ja nikada ne generališem, niti se može generalisati, pa da kažemo da su svi Srbi dobri, a drugi loši. To – ne! Imeđu nama ima svakojakih ljudi, ali je riječ o onima koji daju ton i rukovode onim što čini identitet našeg naroda, kao naroda Božjeg. A ti pojedinci koji su činili zlo, zaista su dužni da preispitaju sebe.
Bez obzira šta činili drugi, mi moramo da ostanemo na onoj evanđelskoj i našoj, do danas, nacionalnoj liniji. Ja često pominjem riječi Marka Miljanova o čojstvu i junaštvu, da je junaštvo braniti sebe od neprijatelja, a čojstvo braniti neprijatelja od sebe. Ne znači to, niti hrišćanstvo znači takvu ljubav prema neprijateljima, da kažemo: Odi, brate! – da ga zagrlimo, a on da nas ubije. To nije emocija. To je stav evanđelski, koji treba da utiče na nas da ostanemo ljudi.
To znači, što naš narod kaže: “Kad je puška ti je, puška mi je, kome Bog i sreća junačka!” Ali, ako je njemu izbačena puška iz ruku, ako je nemoćan, vaditi mu oči, sjeći glavu, masakrirati, e, to ni po koju cijenu! Nema toga interesa koji bi to mogao dozvoliti i opravdati, bez obzira šta drugi rade. Ti koji to tako rade su zločinci. A šta ćemo biti mi ako na to istom mjerom odgovorimo?!
Takođe, ja često pominjem slučaj jedne proste žene s Kosova. Decasu joj odrasla i razišla se. Ostala je sama sa mužem. Posade njih dvoje voće na svojoj zemlji. Ali, komšije noću to počupaju. Kada su to ujutro vidjeli, požale se drugim komšijama.
Ove komšije im kažu: “I oni su sad posadili voće, uzmite pa i vi njima počupajte.”
Na to će ova žena: “Mi to njima nećemo.”
“Kako nećete?! Oni su vama počupali, šta sad tu ima drugo, nego da i vi njima počupate?!”
Na ove riječi, žena upita: “Je l’ to dobro što su oni nama uradili?”
“Nije”, odgovoriše komšije.
“E, pa po čemu će biti dobro ako i mi njima to isto učinimo?”
Eto, vidite, kako se ta žena postavila evanđelski, zaista hrišćanski, zaista ljudski! Dakle, mora postojati jedna mjera za svakoga, za svačiji postupak”, zaključio je patrijarh Pavle.
Iz knjige Jovana Janića, “Budimo ljudi – život i riječ patrijarha Pavla”
(bastabalkana.com)
