Šta su obojci i zašto je uvijek bolje završiti sa opancima? Kako je moguće da “izvlačenje debljeg kraja” ima dva sasvim suprotna značenja? Ko to ima, a ko nema “dlake na jeziku”? I, zbog čega političari “mlate praznu slamu”?
Srpski jezik bogat je starinskim izrazima koji se svakodnevno koriste čak i današnje vrijeme, u ovom dobu globalizovane upotrebe engleskog jezika i riječi. Nemamo ništa protiv engleskog jezika niti protiv upliva stranih riječi u srpski — to se dešavalo oduvek, a jezik je živi organizam koji se opire i pravilima i puritanizmu.
Međutim, smatramo da treba čuvati ono što već imamo, ono što je naše, prije nego što tuđe takođe postane naše (kao što je „fudbal“ postao naš, a naš „nogomet“ postao tuđi). Shodno tome, riješili smo da pojasnimo nedoumice oko nekih čestih izraza koji se mogu čuti u medijima, na autobuskim stanicama, u tramvajima, po kafanama, svuda. Probrali smo sedam takvih frazema.
„ALAJBEGOVA SLAMA“
Ovaj izraz postoji samo u srpskom jeziku, iako je „alajbeg“ riječ turskog porekla. Tokom osmanlijskog doba to je bio zapovjednik spahija u jednom sandžaku, stariješina alaja, formacije ekvivalentne današnjem konjičkom puku. Kasnije, nakon reforme, bio je komandir žandarmerijskog puka.
Elem, jedno od njegovih zaduženja bilo je i to, da obezbijedi sijeno, slamu i sve druge potrebe za jahaće i tovarne konje svog alaja tokom ratnog pohoda. Tu leži ključ za razumijevanja ovog frazema, koji znači: „imovina bez gospodara, nešto što može svako uzimati i koristiti se njim“, dakle nešto što je i svačije a i ničije, „što se može raznositi i trošiti bez ikakve mjere i kontrole“.
Kako je nastao frazem? Postoje dvije mogućnosti. Prvo, da je sa slabljenjem centralne vlasti u Osmanlijskom carstvu došlo do umnožavanja i uvećavanja javašluka, pa stoga i do neodgovornog odnosa prema toj zajedničkoj svojini pod alajbegom. Druga opcija — postojao je neki konkretni alajbeg koji se tako ponašao. U prilog toga ide i to, što neki izvori alajbega pišu velikim slovom — Alajbeg — što ukazuje na osobu, a ne na koncept.
„BACATI DRVLJE I KAMENJE“
Izraz označava žestoke napade na nekoga i njegove oštre osude, zbog nečega. Ponekad se javlja i u drugačijim oblicima, koji sa sobom nose glagole različite od „bacati“, pa tako može da bude „dizati, sipati, sasuti, osuti“; upravo je ovaj poslednji, „osuo je drvlje i kamenje“, najčešća alternativna varijanta.
Porijeklo njegovo vezano je za drevni običaj masovnog pogubljavanja najtežih prestupnika, stvarnih ili umišljenjih, i to kamenovanjem, za šta znaju sve kulture od pradavnih vremena, pa i tako i ove naše evropske: od Persijanaca, Egipćana i Jevreja, preko Grka, Rimljana i Gala, do Arapa i koga sve ne.
Ubice roditelja, izdajnici, bogohulnici, svetogrdnici, preljubnici, nisu se mogli nadati boljem od toga. Razjarena gomila pratila bi nesrećnika pod stražom izvan grada ili sela, što je simbolisalo isključenje iz zajednice pre egzekucije, a onda bi cela rulja na njega sasula sve što im je pri ruci dok ne umre:kamenje je glavno bilo, ali frazem sugeriše da se bacalo sve što bi moglo nanijeti teške tjelesne povrede. Nakon što kažnjenik premine, ljudi se moralno rasterećeni vraćali svojim domovima, a gomila krša nad pogubljenim bila je držana za mjesto prokletstva.
„IZVUĆI DEBLJI KRAJ“
Ovaj izraz posjeduje dva, sasvim suprotna značenja. Uglavnom se shvata u smislu „proći vrlo loše, nastradati, nadrljati“, ali u srpskim se rečnicima takođe javlja i u smislu „pri deobi (nečega) dobiti bolji, vrijedniji deo“.
Ovo se objašnjava time, što se po drugom shvatanju primjenjuje pri dijeljenju nečega, pa je i logično da je bolje da dobiješ nešto deblje, veće u takvoj situaciji. Otkud onda ovo prvo značenje? „Batina ima dva kraja“, to je jako dobro poznata naša izreka. Jedan kraj je deblji. To nije kraj batine za koju se ona drži kada se neko ili nešto udara. Prema tome, izvući deblji kraj znači dobiti batine, ili u širem smislu — nastradati, nadrljati. Sasvim je suprotna sudbina onoga ko batinu drži za tanji kraj.
U Hrvata se javlja i izraz „izvući tanji kraj“, vjerovatno u smislu „proći loše pri deobi“. Postoji i izraz „izvući kraći kraj“ koji je uvek loš, jer je nastao iz običaja izvlačenja štapića ili šibica, od kojih je uvek samo jedna kraća od ostalih.
„BEZ DLAKE NA JEZIKU“
Ovaj frazem znači „govoriti odrešito, sasvim otvoreno, iznositi svoje mišljenje bez ustručavanja“. Porijeklo ovog izraza gotovo je nemoguće ustanoviti, no, zanimljivo je da postoji još samo u njemačkom jeziku ali u obrnutom obliku sa istim značenjem: Nijemci, naime, kažu „imati dlaku na jeziku“ (u smislu biti drzak, imati dugu jezičinu), kao i „imati dlaku na zubima“ (u smislu biti energičan, oštro braniti svoje stajalište, biti drzak).
Kako su se paralelno razvila ova dva frazema, teško je reći, što smo već napomenuli. Dve hipoteze postoje, ali to ne znači da je neka od njih tačna. Prva kaže da je izraz nastao otuda, što se u nekim našim krajevima veruje da onome ko laže izraste dlaka na jeziku (kao Pinokiju nos). Oni koji ne lažu i nemaju šta da kriju, mogu da pokažu jezik, odnosno da govore otvoreno. Nijemci sa svoje strane svoj izraz objašnjavaju pričom o čoveku koji je glumio vukodlaka, pa je pokazivao svoje dlake na jeziku.
„KOM OPANCI, KOM OBOJCI“
Opanci znate šta su: laka kožna, a u novija vrijeme i gumena seljačka obuća koja se priteže kaiševima uz noge. Šta su obojci, danas malo ko zna. A u pitanju su uvijači za noge koji su se nekada nosili umjesto čarapa (jednu varijantu obojaka ruska vojska je tradicionalno nosila sve do prije desetak godina).
Sad kad smo to ustanovili, možemo da pređemo na izraz. Šta znači? Pa, znači „ko šta dobije, izvuče, kako ko prođe (u nekom sukobu), pa kako bude, kako ispadne“. Dakle, ovim se izrazom iskazuje razumijevanje i shvatanje da postoji manje-više podjednaka vjerovatnoća da se — ulaskom u neki sukob ili pustolovinu ili bilo šta što donosi rizik — prođe dobro (da se ostane u opancima) ali i da se prođe rđavo (da se ostane samo u obojcima).
Sa tim je vjerovatno povezan i savremeni izraz „izuo ga je“, koji se primjenuje kad neko nekoga pretuče „kao vola u kupusu“ (što je frazem nastao navodno otuda, što volovi mnogo vole kupus pa kad uđu u baštu ne obaziru se na udarce ljudi koji pokušavaju da ga otjeraju).
„MLATITI PRAZNU SLAMU“
Ovaj izraz znači „baviti se nečim beskorisnim“, „uzalud se truditi“, „raditi jalov posao“, „govoriti uprazno, bez smisla i svrhe“, „trućati koješta“. Povezan je sa starim načinom vršenja žita nakon žetve. Mogli ste to uraditi pomoću konja na gumnu, gde bi se žito poslagalo oko jednog stuba a onda se konj ili dva tjerali u krug tako da svojim kopitima krune klasje i odvajaju zrno od stabljika; čisto zrno bi se potom dobijalo provijavanjem na vjetru. Druga varijanta je bila mlaćenjem po žitu batinom, koja se zvala „mlatilo, mlatka, mlatac ili mlatač“.
Ovaj proces je imao ogromnu važnost za napredak ljudske vrste, i to ne moramo ni da napominjemo (dovoljno je reći da sjedelački način života koji vodimo tokom posljednjih desetak hiljada godina ne bi bio moguć bez njega). Ali mlaćene snopova je jedno, a mlaćene prazne slame koja nakon vršidbe ostane — nešto je sasvim drugo: besmisleno. Otuda i izraz.
„MEDVEĐA USLUGA“
U njoj, bio je neki pustinjak koji je živio potpuno sam, „daleko od grada, u šipražju gustom“, gdje je upoznao jednog medvjeda sa kojim se udružio. Njih su vam dvojica postali najbolji ortaci, i svuda su išli zajedno i međusobno se ispomagali. Pustinjak više nije bio sam, a nije ni medvjed. Jednom prilikom pustinjak krene da otpočine u hladu tokom jednog žarkog ljetnjeg dana, a njegov krznati drug mu kaže: „Legni, malo, brate, ja ću paziti na tebe“.
Medvjed je verovatno bio neutješan, ali to sada nije važno: važna je pouka. „Usluge su mile, pa makar bile male / Al’ vrijednost njinu ne zna cijenit svako / No ništa nema gore od uslužne budale / I biti drug budali – to zbilja nije lako“, zaključuje na kraju u stihovima Krilov.
opsteobrazovanje.in.rs
