Srpska pravoslavna crkva obilježiće sutra Vidovdan, praznik posvećen Svetom velikomučeniku knezu Lazaru i svim srpskim mučenicima koji su poginuli u Boju na Kosovu 1389. godine.
Na liturgijama u svim pravoslavnim hramovima pominje se stradanje koje je ostavilo vječnu poruku u istoriji, etici i tradiciji srpskog naroda.
Vidovdan ili praznik sjećanja na kosovsku pogibiju obilježen je crvenim slovom u kalendaru SPC, a za naziv praznika vezuje se Sveti Vid koji je, prema “Prologu” vladike Nikolaja Velimirovića, porijeklom sa Sicilije.
Ovaj svetitelj hrišćanstvo je zadužio podvizma u vrijeme cara Dioklecijana, velikog progonitelja hrišćana.
Isti datum u kalendaru SPC pominje se i kao praznik starozavjetnog proroka Amosa – slave srpskog kneza Lazara, koji je poginuo na taj dan, a u navečerje praznika se svojim velmožama pričestio u Crkvi Samodreži na Kosovu.
Prema “Prologu”, SPC istog dana slavi i svog patrijarha Jefrema, koga je Sabor izabrao 1375. godine i koji je “1382. vjenčao kneza Lazara za cara”.
Vid je smatran vrhovnim božanstvom,”Bogom nad bogovima”, a svi drugi bogovi tek polubogovima. Vjerovalo se da je Vid svevidjeće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji “otvara oči”.
Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan. Bilo je veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovjek tada video, u tome bi, po opštem uvjerenju,kasnije imao uspjeha.
U selima pod Fruškom gorom, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: “Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio.”
Sličan običaj zabilježen je i kod Banatskih Hera. Tamo su majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: “Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi.” U nekim su pak krajevima iznosili na vidjelo svoje tapije i obligacije, u drugim su vadili novac iz kase i brojali ga. Bilo je mnogo postupaka te vrste.
Na Vidovdan se mogla vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će videti budućeg izabranika. U Krajini devojke su uoči Vidovdana brale crveno cvijeće vid, kao i modru vidu. Ubrano cvijeće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: “O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak.”
Vjerovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san. U okolini Vlasenice djevojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto. Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hleba i soli, detelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, devojka bi pre spavanja rekla: “Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu detelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe.”
Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili pak na praznik brali su travu zvanu vidovčica, često je stavljali u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi bolovali od očiju. Ponegdje su nak vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči oboljele.
