Glumica Mira Banjac i pisci Dušan Kovačević i Milisav Savić govore o najvećem hrišćanskom prazniku.
Upitan koja je njegova prva asocijacija na Vaskrs ili kako bi izgledao početak, a kako kraj priče o Vaskrsu, kada bi je pisao, Dušan Kovačević kaže do bi to, između ostalog, opet bila, nažalost, priča o podjelama.
– U mom djetinjstvu, Vaskrs je bio praznik koji se slavio samo u nekim kućama. U crkvu se išlo krišom. Bilo je to vrijeme pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je tada nova, kako su je zvali, napredna ideologija prezirala i zabranjivala staro, prevaziđeno i destruktivno. Tih godina praznici su se djelili na državne – napredne, te crkvene – nazadne. I ta podjela je, na žalost, u nekim oblicima ostala do danas, bez obzira šta je u kom trenutku napredno, a šta nazadno. Nije, naravno, ideološki izražena, ali je suštinski ukorijenjena u genetski kod pobjednika. Kad danas kažem Vaskrs, lično prvo pomislim na radost djece, prije svega mojih unuka. Njihova radost je meni praznik svih praznika.
Mira Banjac napominje da joj je Vaskrs, uz Božić, jedan od najvećih praznika.
– Kao djevojčica koja je svoje djetinjstvo provodila u višenacionalnoj sredini, pamtim da smo mi, djeca različitih nacionalnosti išli jedni kod drugih za vjerske praznike, dabome i za Vaskrs, i tamo dobijali šarena jaja i pokoji slatkiš. Poslije bi oni došli kod nas, a mi smo njih darivali. U moju su kuću djeca jako voljela da dolaze. Jer, moja baka nije pravila klasične korpice. Pravila je gnijezda od cvijeća, u njih stavljala šarena jaja i sakrivala ih oko kuće i po bašti. A mi djeca se rastrčimo, pa onako razdragani zavirujemo svukud gledajući ko će prije da nađe. Prije toga, čim jutro osvane, ukućani su išli u potragu i prvo nađeno jaje bilo je – čuvarkuća. Vaskrs je divan praznik i jer je to vrijeme proljeća, kad sve buja i sa tim bujanjem čovjek kao da iskoračuje iz mraka i zime, pa se kod ljudi budi nada. Vaskrs je i znak da kakav god je mrak, svjetlo će doći, da ne treba strahu dati da te od budućnosti odvrati.
Kada bi pisao priču o Vaskrsu, kaže Milisav Savić, ona bi bila lirska, nježna i nostalgična.
– Počinje sa jutarnjom službom u Studenici. Ja kao školarac sa majkom u crkvi. Tama noći se povlači pred zorom koja rudi i dolazi. A meni se čini da je Hristos sa tim rađanjem svjetla vaskrsao iznad naših glava. Kraj priče; mati i ja u porti Studenice. Sjedimo ispod rascvetale lipe. Zujanje pčela i gugutanje golubova dopunjuju čarobnu tišinu. Majka je prostrla vezeni peškir na meku, zelenu travu. Blagim pokretima na peškir spušta pogaču, sir, šarena jaja, čuturicu rakije kojom ćemo možda tek malo okvasiti usta. I meni se čini da je u lipi nad nama, u miru u nama, u blagosti oko nas – Hristos sam.
(Blic)
