Izgubili smo sve. Nestalo je sve ono što su moj otac i deda znojem zaradili i golim rukama izgradili. Naš krov nad glavom, kafana, njive i šume od kojih smo živjeli. Ostali smo bez prijatelja i rođaka sa kojima smo dijelili sreću i tugu. I danas zahvaljujem bogu što je na tom stravičnom putu do Srbije sačuvao živote svih članova moje porodice i dao im snagu da izdrže. Nestao je po dio svakoga od nas i zbog toga nikada više nećemo biti isti.

Očima punih suza koje ne mogu da poteku, sa knedlom u grlu i pogledom u daljinu Goran Vranešević (25) započeo je svoju ispovijest o tome kako je sa porodicom „pregrmio” „Oluju“. Iako je tog kobnog avgusta 1995. imao samo četiri godine, on pamti svaki dan proveden na traktoru na putu do Srbije, svaki drhtaj i plač nastao zbog zvuka rafala, a ostale detalje je kasnije godinama saznavao od roditelja.

Kada je rat počeo, kaže Goran, ni na kraj pameti im nije bilo to da se nikada više neće vratiti u svoj rodni Vrginmost, koji se nalazio 40 kilometara od Karlovca.

– U svoj toj trci i brzini nismo mnogo ponijeli – malo hrane, vode, odjeće. Niko nije ni znao šta da ponese, ni gde idemo, a kamoli da nam je to poslednji put kada ćemo vidjeti svoj dom. Na traktoru je bilo nas šestoro, deda, koji ga je i vozio, mama, sestra, dvije babe, jedan čovjek i ja. I u svoj toj muci najviše smo strahovali za mog oca, koji je otišao na ratište, da brani zemlju koja odavno nije bila naša.

– Tuga je vladala u kilometarskim kolonama ljudi koji su bježali od smrti tražeći mir. Bilo je veoma naporno, kao da nema kraja, jer smo za čitav dan nekada prelazili svega dva kilometra. Kako se zaustavimo, ja uplakano molim dedu da me vadi iz prikolice i zaštiti. Strah je vladao svima nama, a velike borbe su se vodile oko goriva – prodavalo se i pozajmljivalo.

Nažalost, bilo je i onih koji su se tad bogatili na tuđoj muci, pa su litar nafte davali za po 10 maraka. Falilo nam je vode i hrane, umirali smo od gladi, dok su nam glave padale od iscrpljenosti. Vojnici su bili svuda, pucalo se na sve strane, grmilo je od eksplozija, a iz kolona nisi imao gde da pobiegneš – priča ovaj momak dok hrabro, muški suzdržava suze.

Njihov put, koji nije imao opciju povratka, dodatno je potresla vijest da mu je otac izgubio život sklanjajući se od metaka muslimanskh vojnika.

– Prijatelji su prišli mojoj majci i rekli joj da su vidjeli kako je moj tata skliznuo sa traktora dok su pucali na njega i da ga je traktor iza živog pregazio. Tri dana ništa o njemu nismo znali, sve do ulaska u Bosnu, gdje nas je čekao. E, tu sreću vam ne mogu opisati, jer ne postoje prave reči. On jeste pao sa te mašine, ali hvala bogu, točak mu je prešao samo preko prsta, a njegov najbolji drug je nažalost ubijen. Uspio je da nekim kamionom izađe iz Hrvatske – završava Goran, koji se zakleo da nikada više neće otići u svoj rodni kraj.