Selo Korićani koje je oko 25 kilometara udaljeno od Kneževa i Travnika prije rata imao je oko 2.000 stanovnika. Danas u ovom mjestu ima tek njih 40-tak, a školu pohađaju samo dva učenika.
Na obroncima Vlašića između Korićanskih stijena i kanjona Ilomske i Pougarja nalazi se selo sa oko 30 kuća. Jesenji vjetar ne otežava život stanovnika koji su navikli živeti na nadmorskoj visini od 1.150 do 1.200 metara.
Koze, krave, svinje, nepregledni pašnjaci i tišina slika su nedjeljnog poslijepodneva u Korićanima.
Branko Kekerović (70) priča kako su sedamdesetih godina prvi mještani Korićana počeli odlaziti u inostranstvo. U Gornjim Korićanima živjeli su Hrvati, dok u Donjim Korićanima žive pretežno Srbi. Prvi su mjesto počeli napuštati mještani Gornjih Korićana te svoj bolji život tražiti u Austriji.
Omladina u Korićanima ne ostaje, ne smatraju da tu postoji budućnost, a stočarstvom se ne žele baviti. Prema Brankovim riječima, žive od danas do sutra uz pivo u obližnjoj kafani.
– Voloo bih da selo ostane naseljeno i poslije mene. Ovdje ljudi samo čekaju smrt jer nemaju gdje da idu, a neki se vraćaju samo za godišnje odmore iz inostranstva. Ja vjerujem da će ovo selo, kao što i narodna priča kaže, postati polje zečeva – zaključio je Branko koji je sa svojom porodicom već davno pripremio zimnicu i zalihe mesa i sira.
– Živimo od poljoprivrede i stočarstva. Sijali smo žitarice, pšenicu, zob, a kukuruz nije niko htio jer zahtjeva previše brige. Imali smo mnogo i krompira, sva okolna sela su znala doći da ga vadimo zajedno, ali nikada nismo uspjeli sve otkopati – govori Branko i dodaje kako je jak novembarski vjetar, te da često donese i prve pahulje na Vlašić.
– Nekada je bilo u prosjeku dva metra snijega, a sada je oko 50 centimetara jer se klima mijenja i sasvim malo snijega ima – priča.
Nastavu predaju učiteljica koja povremeno dođe, pop i Brankov prijatelj koji je učitelj.
Škola sa samo dva učenika
Desetogodišnji Saša Kekerović jedan je od dvojice učenika koji pohađa školu u Korićanima. U selu se igra tek još s dvojicom rođaka.
– Škola je udaljena oko dva kilometra od sela, a nekada idem s tatom, a nekada pješke ili biciklom. U školi imam samo rođaka Anđelka i mi smo jedini tu – kazao je Saša, piše Klix.
(EuroBlic)
