Koliko je značajna borba za asistivna i ortopedska pomagala, koju vodimo u kampanji #PonosniNaSebe, pokušaćemo objasniti kroz iskustva korisnika i korisnica pomagala. Ujutro, kad ostanu, dok dan počinje, kao i lična higijena, prvo se dešava – stavljanje pomagala na mjesta na kojima nam trebaju. Možda su vam kolica blizu kreveta, možda svoje štake prve uzmete. Zahvaljujući njima, dan počinje lakše.
Sanja Miljić živi u Kneževu, maloj opštini podno Vlašića. Koristi štake za lakše kretanje unutar zatvorenih prostorija, kolica za duže relacije i slušne aparate.
“Slušne aparate koristim jer na jedno uho ne čujem skoro uopšte, a na drugom je oštećenje procijenjeno na oko 60%. Zadnji put sam ih promijenila 2008.godine, s tim da stalno nabavljam baterije da mogu raditi. Osjetljivi su, s njima nema popravka, već samo kupovina novog u slučaju kvara”, kaže ona.
Iako su joj pomagala neophodna, pravo na ista ne ostvaruje po važećim propisima. Svaku kupovinu sama isfinansira, kao nezaposlena osoba sa invaliditetom, sa svega jednim izvorom prihoda – dodatkom za njegu i pomoć drugog lica.
“Kolica manje koristim, samo kad moram vani. Njih sam dobila od udruženja distrofičara, i stvarno pazim da su u upotrebi samo kad mi trebaju, jer popravak elektromotornih kolica košta”, ističe.
A opet, bez svega toga ne bi mogla svaki dan. Koliko je značajno da čuje svijet oko sebe, toliko znači i da se kreće samostalno.
“Odem i na slavu i u goste ljudima. I kad sjednem, štake negdje blizu mene, tražim da ne sklanjaju i trudim se da ne smetaju u prolazu. One su dio mene, i trebaju mi blizu da ne tražim pomoć drugih, kad mogu sama”, zaključuje Sanja.
A štake trebaju zamjenu gumica, aparati zamjenu baterija, kolica servis i zamjenu guma.
Sve to Sanja nema pravo putem institucija čiji je ovo primarni zadatak, u državi u kojoj živi. I opet ne odustaje od samostalnosti koju joj donose pomagala.
PIŠE: ANA KOTUR, Ponosni na sebe
