“Da li mogu da vam uzmem mikrofon, mnogo ste mi lagano to rekli, da li shvatate, osvojena je bronzana medalja na Olimpijskim igrama u ženskoj košarci!?!?”
Uputila je Marina Maljković ozbiljan prekor reporteru Javnog servisa, a tog prekora bi svi trebalo da budemo svjesni…
Njene izabranice su zlatu na prvenstvu Evrope dodale i bronzu na najvećem sportskom događaju, pobijedivši u pretposljednjoj utakmici turnira selekciju Francuske.
Nismo to očekivali, vjerovatno nisu ni one, ali ovo što se dogodilo ne treba nikako da nas iznenadi, iako smo uglavnom usresređeni na neke druge stvari, neke druge sportove, neke druge sportiste, čiji neuspjesi nam izazivaju veće emocije nego uspjesi onih, uslovno rečeno, “malih”.
Ako ćemo o vjerovanju, sigurno je vjerovala, onako do kraja, istinski, bar jedna osoba, osoba koja je promijenila žensku košarku u Srbiji, prije svega način gledanja na nju, a onda i sve ostalo – Marina Maljković.
U tome je imala značajnu podršku ekipe ljudi koja joj je omogućila da sjedne na klupu reprezentacije Srbije, prije svih, to su predsjednik KSS Dragan Đilas i potpredsjednica zadužena za žensku košarku Ana Joković. Ali, ovde pričamo o terenu, ne o foteljama…
Preozbiljnim stavom, ledeno hladnim očima, posvećenošću do krajnjih granica, istinskom ljubavlju prema sportu koji je sasvim sigurno nepravedno u zapećku, van centra pažnje, nekima sasvim daleko, obavijen dubokim kulturološkim i “tradicionalnim” pogrešnim shvatanjem.
Prije pet godina je obećala krv, suze i znoj. Teške riječi za djevojku od 29 godina, a takvih smo se naslušali i od mnogih koji misle da imaju pokriće, iskustvo i bezobrazluk da mogu da ih upotrebe, ne urade ništa, poslije malo buke se povuku u tišini i sve zaborave.
Marina nije zaboravila ništa od toga. Ni tokom cijelog Evropskog prvenstva, ni tokom Olimpijskih igara, do posljednje pauze između poluvremena, posljednje utakmice na turniru. Kaže da je tada izvređala svoje košarkašice, prvi put u karijeri.
To je bio trenutak da se to uradi, da se preduzmu krajnje mjere kako bi se iz svih izvuklo ono najbolje. I tu je bilo nekih i nekakvih koji su davali sebi za pravo da to rade, u raznoraznim sportovima i u raznoraznim prilikama. Marina je to pravo stekla životom posvećenom košarci, prije svega, srpskoj košarci, koja je zbog nje bogatija nego ikada do sada.
U izjavi poslije osvajanja zlata na Evropskom prvenstvu rekla je da je upravo taj život dala da bi imala šansu da sa svojim košarkašicama obezbijedi kartu za Rio. Mora joj se vjerovati na riječ, mora zbog svega što je uradila sa svojih veoma malo godina, što je pokazala da je Srbija zaista zemlja košarke, ne samo jednog oblika tog sporta kojim se bave muškarci.
Medalja poslije tri startna poraza? Nije problem…
Prvi dio Olimpijskih igara je protekao u veoma lošoj atmosferi za gotovo sve srpske timove, kao i pojedince koji su se takmičili pod zastavom naše države. Sve to nekako može da nađe vezu sa onim pomenutim u prvom dijelu teksta, o tome koliko se tuguje zbog nečega, a onda sve krene nizbrdo…
Tri startna poraza, od kojih su prva dva bila veoma bolna, teška i psihološki nepremostiva za veliki broj ekipa, naročito u ženskoj konkurenciji, gdje je, po pravilu, prisutna već količina emocija i nekakve iracionalnosti koja stvar čini još težom.
Duel sa Španijom nikako nije mogao da se prelomi, nije to bila lijepa utakmica za gledanje, ali je mogla da ode u povoljnijem smjeru za našu selekciju, bar da se porazom ne počinje takmičenje. Ipak, ostalo se na tih šest razlike u korist protivnika, da bi zatim usledio takav uspon i još veći pad u utakmici protiv Kanade.
Sve je išlo kako treba, ali bukvalno sve, održan je egal na startu, druga i treća četvrtina su donijele 12 poena prednosti pred posljednjih deset minuta, a onda kao da su se Marinine lavice uplašile pred mišlju da su u šansi da zabilježe laganu pobjedu.
Iz ove perspektive, da je išlo sve kako je trebalo da ide, možda i ne bi bilo toliko zanimljivo… Utakmica za utakmicom, povećavan je broj postignutih poena, da bi sa najboljim košarkašicama na svijetu bio viđen vjerovatno i ključni meč koji je odredio dalji tok turnira.
Amerikanke su ostvarile pobedu od 26 poena razlike, ali je ubačenih 84 poena najviše što je bilo koja ekipa uspjela da postigne u duelu sa zvezdama ženske NBA lige.
Za korak ka četvrtfinalu bilo je potrebno savladati Kinu i Senegal, te stepenice su preskočene relativno lako i već u tom momentu Marina je mogla da kaže svojim izabranicama da je to ono što je od njih željela i da sada mogu u najopuštenijem mogućem izdanju da izađu na megdan Australiji u duelu za polufinale.
Šesti uzastopni put je trebalo da djevojke sa najmanjeg kontinenta uđu u grupu najbolje četiri selekcije na Olimpijskim igrama…
Trebalo je, ali to nisu dozvolile naše košarkašice, borile su se sa fizički veoma zahtivnim protivnicama, trčale kao nikada do sada, pogađale sa pozicija odakle vjerovatno nikad ne bi planirale ni da upute šut.
Koš razlike bio je dovoljan za šansu da se bore za finale, što je bio preveliki zalogaj. Sa svega devet poena u prvoj četvrtini i šest minuta treće deonice bez pogotka, osveta Španiji nije mogla da bude uručena, razočaranje u timu je samim tim bilo još veće, a onda…
Onda na scenu stupa ono o čemu je bilo reči u prvom dijelu teksta. Marina je obećala, a ne izgleda kao ličnost koja će olako da pređe preko toga i okrene drugi list i posluži se dobro znanom frazeologijom koja je toliko česta u našim najpopularnijim sportovima.
“Ne postoji čarobni štapić, ili da svima damo čokoladu, pa da bude bolje. Španija je ušla u utakmicu sa većim iskustvom i mirne glave cepala, odrađivala. Mi to danas nismo radili. Sada treba poučeni ovim iskustvom da krenemo tako protiv Francuske, od prvog minuta”.
I baš tako, od prvog minuta je bilo sve kako treba, tako da se višak od deset poena stekao već u prvoj četvrtini. Sve umalo ponovo da ode u smjeru poput onog protiv Kanade, na poluvremenu je bilo 0:0, a šta je već Marina sve rekla košarkašicama zatim… I neka je.
Poslije četvrtine u kojoj su ubacile samo devet poena, u narednoj su protivniku spakovale 28, tako da ni blago opuštanje u samom finišu nije moglo da poremeti savršen tok drugog poluvremena, začinjen velikim slavljem i onom Marininom rečenicom sa početka teksta.
Velika trojka i “ekipa na sve spremna”
Otac ju je, poslije Evropskog prvenstva, u jednoj od izjava već okarakterisao kao penzionerku. Sonja Petrović je do 26. godine života prošla kroz pakao koji nijedan sportista ne bi želio da doživi, ma ni da pomisli najgorem neprijatelju.
Devojka prefinjene košarkaške tehnike, stila igre dostojnog da se uporedi sa onim koji je godinama bio sinonim za Dejana Bodirogu, preboljela je dva kidanja ukrštenog ligamenta koljena, tri mjeseca igrala sa otokom i u finalu u Budimpešti Francuskoj dozvolila da vidi kako izgleda kada ona ubaci 22 poena.
Penzija je morala da sačeka, Sonja u sebi ima toliko talenta i zna toliko košarke da bi bila velika nepravda da sa 27 godina nikada više ne šutne na koš u zvaničnoj utakmici. Predomislila se i šutirala u Riju…
I te kako je šutirala i hvatala skokove i dijelila asistencije i krala, ali i gubila lopte. Kada je bilo najpotrebnije, preuzimala je odgovornost, protiv Kine i Senegala ubacila po 20 poena, u duelu sa Australijom je nije htio koš, ali je omogućavala koleginicama da to čine.
Na kraju, turnir završava sa prosjekom od 14,6 poena po utakmici, uz 5,1 skok i 3,6 asistencija, kao najkorisnija igračica naše ekipe, sa prosječnim indeksom od 15,4.
Sonjina vršnjakinja je svojim igrama dala odgovor na pitanje da li je naša najbolja košarkašica, pošto to nije željela da kaže u jednom od nedavnih intervjua. Jelena Milovanović je rekla da joj je san da se pojavi na Olimpijskim igrama u Riju…
Sasvim logično, reklo bi se, a onda je uslijedio dodatak:
“A, možda ćemo i nešto napraviti…”
Dodala je i da je nervira što ljudi ne prate žensku košarku, a onda se potrudila da tu sliku promijeni. Na cijelom turniru je na centarskim pozicijama morala da se tuče sa jačima od sebe, ali je imala oružje koje njene direktne protivnice nisu…
Imala je, zapravo, sva oružja, od šuta za tri poena, do spretnih pirueta pod obručem, ali i lukavih poteza koji su svojstveni samo pravim majstorima. Čak i kada ništa nije mogla da pogodi iz igre, kao u duelu sa SAD, uspijevala je da bude dvocifrena. Parola – snaži se, preživi…
Višnjica na šlagu pobjedničke torte bila je njena partija u borbi za bronzu – 18 poena, 7 skokova, 2 asistencije, visoko iznad svog proseka, smireno u ključnim trenucima, trezveno i racionalno kada kola prete da krenu nizbrdo.
Treća članica velike trojke takođe ima 27 godina i takođe talenat bogom dan koji je iz sezone u sezonu sve izraženiji i čini je jednom od najboljih košarkašica svijeta. O tome svedoči i MVP priznanje sa prošlog Evropskog prvenstva.
Ana Dabović je skoro cijeli turnir odigrala na poziciji plejmejkera, zamisao Marine Maljković je potpuno urodila plodom, iako je na početku bilo malo poteškoća, uz velike uspone i padove, od situacija da šutira 0 od 7, preko toga da Australiji u ključnoj utakmici spakuje 24 poena, do utakmice za bronzu kada je upisala 11 poena uz pet asistencija.
Prodavala je “američke fore” protivnicama, više i od Danijele Pejdž, devojke oko koje se “onomad” podigla tolika buka, uz čak pretnje nekakvim bojkotima, samo zbog toga što joj crvena krvna zrnca nisu proizvedena u Srbiji.
Ništa od toga joj nije zasmetalo da pre svake utakmice iz sveg glasa zapjeva himnu države koja nije toliko voljena u njenoj matičnoj, ali ona oseća “ono nešto” i daje zauzvrat ono što je srpskoj ženskoj košarci nedostajalo – profesionalan odnos, predanost i posvećenost onome što se radi.
Takmičenje je okončala kao najbolji skakač tima i jedna od rijetkih koja je imala preko 50 odsto uspešnosti u šutu iz igre. Za kratko vrijeme je postala stub ekipe, jedan od najvećih oslonaca i sigurnost koja daje rezultate… O, i te kako daje rezultate…
Uz Milovanović naša najbolja trojkašica bila je Saša Čađo, djevojka koja je zujala na terenu u svakoj utakmici, neumorno trčala sa jednog kraja na drugi, tražila šanse da iz kornera raspali, ali i da pritom uradi sve što treba, da li to bio skok, asistencija, ukradena lopta.
Milica Dabović je već u zrelim igračkim godinama, nije je bilo previše u ofanzivnim akcijama, a za petnaestak minuta koliko je provodila na terenu bila je tu da pruži sigurnost, čvrstinu i iskustvo, kao kapiten i predvodnik generacije.
U grupu iskusnih spadaju i Tamara Radočaj, Dajana Butulija i Nevena Jovanović, dok bi njihove minute u narednim reprezentativnim akcijama trebalo da dobiju mlade nade Aleksandra Crvendakić, Dragana Stanković i nešto starija Sara Krnjić.
Marinin san je ostvaren, snovi njenih lavica i dalje mogu da se razvijaju, ali u tome moramo i svi mi da im pomognemo. Lako je radovati se, prisvajati to… Treba da se zapitamo da li mi zaslužujemo ovakve djevojke, a tu svakako ubrajamo i selektorku, pošto nije mnogo starija od svih njih…
Ako tražimo u čemu je ključ, već smo ga našli u prethodnoj rečenici, Marina je s jedne strane toliko bliska košarkašicama, a s druge ima distancu i autoritet koji stavlja pod jednu kapu kako najekstrovertniju članicu tima, tako i onu “koja se ne čuje”. Ima i jednih i drugih, ali je ta lepeza ličnosti tako uklopljena da daje jedan predivni i jedinstveni kolaž.
Ženska košarkaška reprezentacija je u Riju ispisala zlatne stranice istorije srpskog sporta, kao debitant, kao neko na koga se ni u kojoj varijanti nije tipovalo za medalju. A zašto? Iz neznanja, iz naše nezainteresovanosti za nešto što nam se ne servira na tacni i možda je malo komplikovano za konzumaciju.
Nije, pogledajte još jednom kako Marinine lavice rade ono što najbolje znaju i kako su postale treća najbolja selekcija na Olimpijskim igrama, najvećem sportskom takmičenju u istoriji čovečanstva i zahvalite im se na sreći koju ćete osjetiti, iznova i iznova.
