Nikada nisam čula da je neko rekao kako je lako biti roditelj. Pogotovo ne dobar roditelj. Teoretski, stvar olakšava činjenica da je roditelja dvoje i oni se nadopunjuju kako bi djetetu ili djeci pružili maksimum koji mogu. Međutim, u praksi, u nemirnim morima roditeljstva sve češće plivaju samohrani roditelji.
Malo je slučajeva gdje nakon prekida veze ili braka oba roditelja nastave biti upravo to – roditelji. Težina koju u normalnim okolnostima zajednički nose dvoje – svali se najčešće na jedna leđa.
Statistika kaže da su nešto više od 90% samohranih roditelja majke. U našoj zemlji zakon samohranim smatra roditelja čiji je supružnik umro, poginuo za vrijeme rata ili je nepoznat. Za one čiji je bivši partner odlučio da postane i bivši roditelj – utočišta u zakonu nema.
Pored sve težine koju njihova uloga i oca i majke nosi, oni se susreću i sa dodatnim problemima. Pojam alimentacije je, kao i zaposlenje, olakšice prilikom upisa djece u vrtić, bilo kakva adekvatna podrška države, administrativne olakšice i još mnogo toga što bi ih sklonilo sa margina društva – vrlo često samo misaona imenica koja treperi u vazduhu kao nedosanjan san.
U periodu života kada se gradi i „ganja“ karijera, možda dijete neke samohrane majke nije voljelo spavanje u vrtiću. Možda je neutješno plakalo danima. Možda je iskoristilo nepažnju teta i odlučilo da pobjegne. Možda ta majka nije imala pomoć porodice. Očajna, ne želeći da joj dijete odrasta na ulici – poslagala je prioritete, raskinula je sa karijerom i zaputila se kući. Usput, društvo joj je dodijelilo etiketu „Nesposobna“, a ona ju je stavila na policu gdje su stajale i ostale: „Nepodobna“ i „Neodana kompaniji“.
Etiketa heroine je izostala. Njena zlatna odličja za hrabrost utkana u dušu ne vidi niko, sem onih kojima je podarila život. Onih kojima je i otac, i majka, i ujak, i strina, i baka i djed. Kojima je dostupna za dvoje. Koja je hrabra za dvoje, jaka za dvoje, vrijedna za dvoje. Koja se snalazi, koja pronalazi načine da pregura, obezbjedi, stvori. Koja radi stotinu poslova, koja se bori, njeguje, podučava. Sama brine, sama hrani, rukama koje su istovremeno snažne kao zvijeri i meke kao pamuk.
Svaka ima svoju priču. Svaka je dala sebe najviše tamo gdje je najpotrebnije – kod kuće, možda u nekoj podstanarskoj sobici, gdje živi strijepnja da li će sve moći sama i gdje raste dijete okupano ljubavlju jednog velikog srca, velikog kao dva.
Zamislite, kakav je to posao jednom biću pružiti sve potrebno. Ili za više njih. Učiniti da budu dovoljno voljeni, paženi i maženi. Utkati dovoljno ljubavi da izrastu u dobrog čovjeka, svako od njih. Zamislite kakva snaga je potrebna, raditi sve to prepušten sam sebi. Balansirati između poslova, roditeljskih sastanaka, i ručaka koji kipe na šporetu. Istom snagom liječiti temperature, prehlade i minuse na bankovnom računu. Biti čuvar, zaštitnik, učitelj, vaspitač, kuvar, pedagog…
Iako sam dijete razvedenih roditelja, imala sam sreću da nikada ne izostane podrška ni jednog ni drugog. Oni manje srećni združili su svoje snage, osnovali Udruženje samohranih roditelja „Ponos“ i ponosno i borbeno koračaju kroz život dijeleći sve svoje strahove i iskustva jedni sa drugima. Njima je potrebna pomoć da, kako kažu, svoju djecu odgoje u jake i zdrave ljude koji će u budućnosti biti od koristi društvu u kom žive. Ne žmirimo na vapaje onih kojima smo kao društvo potrebni. „Ponos“ te treba.
PIŠE: DAJANA UGRENOVIĆ, blogerka
