Sadeta Osmanović iz Lukavca više od tri decenije svira saz i jedina je žena u BiH koja aktivno svira taj žičani instrument. Njen prvi susret sa sazom bio je prije 32 godine. Njenom mužu, koji je inače svirao gitaru, došao je poznanik sa sazom da mu naštima žice. Sadeta se tada zaljubila u ovaj instrument i muž joj ga je odlučio kupiti.
Na tom istom instrumentu svira sve ove godine. Na njemu je napravila prve taktove i tonove, a kasnije i počela pjevati sevdalinke. Kaže da ju je saz vodio decenijama kroz život ispunjen ljubavlju. “Uz muževu pomoć, nije mi trebalo puno da savladam tehniku. Poslije sam saznala da je to i moja prodična tradicija, jer je iz dalje familije bilo osoba koje su svirale žičane instrumente. Sama ta činjenica učinila je da mislim da mogu uspjeti i tako sam se i dušom i srcem predala tim tonovima na sazu koji me je osvojio”, priča Sadeta.
Ona nikada nije imala predrasuda što kao žena svira uglavnom muški muzički instrument. Pred svaki nastup uvijek postoji doza treme kako će je publika prihvatiti. Međutim, priča ona, nakon prvog takta publika se oduševi, a strah razbije. Zanimljivo je da je saz nosila i na seminare gdje je učestvovala kao socijalni radnik. Oduševljavala je strane učesnike kada uzme saz u ruke. Nastupala je na mnogim mjestima gdje je trebalo prikazati tradicija i kultura BiH.
“Isključivo sam radila za očuvanje saza. Od tog trenutka kada sam instrument uzela prvi put u ruke, postao je moj simbol koji sam s ljubavlju predstavljala svugdje. Nisam se ustručavala nigdje, niti sam imala te neke predrasude koje su drugi ljudi imali”, ističe ova muzičarka. Ona je nastupala u zemljama regije, u inostranstvu, pa čak i u Americi na brojnim kulturnim manifestacijama, ali i pred visokim delegacijama. “U Banjaluci sam 2009. godine nastupala pred visokim predstavnikom, pa na dodjeli ‘Zlatne turističke ruže’.
Na ‘Baščaršijskim noćima’ nakon 73 godine nastupilo je 11 sazlija i ja kao jedina žena. Bila mi je čast da izvedemo te instrumentale”, prisjeća se Sadeta. Želi sazu vratiti mjesto koje zaslužuje. Svoj doprinos očuvanju sevdalinke i saza dala je kroz izdavanje CD-a sa pet sevdalinki i četiri instrumentala. “Smatram da sazu pripada mjesto da bude cijenjen od državnih institucija koje bi dale podršku sazlijama kojih ima mnogo u TK i u BiH. Ali svi smo samozatajni i tu ljubav držimo u četiri zida. Sazlije treba da prave koncerte”, mišljenja je ona.
Kroz sve te godine njenog rada i truda podrška su joj bili pokojni muž i dva sina, koji godinama sviraju gitare. Jedan sin u Sijetlu, u Americi, ima svoju grupu i nastupa na koncertima, a drugi ima video-produkciju i pravi spotove. Kada pogriješi, sinovi joj progledaju kroz prste, ali brat Safet Okić baš i ne. Od početka on je Sadetin najveći kritičar.
Danas je ponosan na sestru i pomaže joj, iako su počeci bili teški. “Ja sam po struci mašinac. Volim red, rad i disciplinu. Kada je prvi put uhvatila saz da svira, ja sam pobjegao iz sobe. Zato što nisam mogao naći sklad između njenog glasa i ritma koji udara. Onda sam rekao, hajde da pokuša, jer imala je volju”, prisjeća se Safet i dodaje da je njegova sestra pažljivo slušala dok su muž i djeca svirali. Dao je zadatak sebi da od nje napravi muzičara. Danas joj pomaže u svemu pa i stajlingu.
“Ona je bila predstavnik naše porodice, naše familije u javnom životu. Jer kada izađete pred masu, nema više korekcija. Sretan sam danas što je uspjela, jer je imala jaku snagu i volju da postigne cilj”, kaže ponosni brat. U narednom periodu Sadeta planira raditi na čuvanju kulturnog nasljeđa sevdalinke i saza. Ova šezdesetdvogodišnja muzičarka ima namjeru i dalje promovirati saz i sevdalinku u nadi da će to mlađe generacije znati cijeniti.
