Ispred zgrade bivšeg Doma ratne siročadi ”Lepa Radić” u Gradicki, gdje su smješteni, školovali se i odrasli, poslije mnogo godina sastali su se domci.
Za njih je ovaj objekat bio druga kuća, vaspitači zamijenili roditelje poginule u ratu i umorebne u logorima a druga djeca braću i sestre. Susret krajem oktobra, pun emocija, osvježio je mnoga sjećanja. Banjalučanin Nikola Gojković, inicijator susreta domaca ispričao je da su ovdje bila djeca bez jednog ili oba roditelja, siromašni mališani iz cijelog Potkozarja sa još svježim i neprebolnim ratnim ranama, djeca bez djetinjstva koji su iz doma kretala u novi život i svijet.
– Nama je ovdje sve bilo novo, nepoznato i drugačije nego u našim ratom opustošenim selima. Ja sam iz Sovjaka, gdje sam do tada spavao u slami i perušini, u dom došao 1957. godine. Zatekao sam u domu više od stotinu djece. Odavde smo išli u školu, kretali u novi, ljepši život – prisjetio se Gojković. On je, nakon mnogo godina sreo i tadašnjeg vaspitača Jovu Obradovića.
– Jovo je nadomjestio oca mnogim domcima i ako je bio mlad vaspitač. Voljeli smo ga iskreno, punim srcem. Pamtim i profesore Viktoriju i Stjepana Gabrilovca, potom Vasiliju Vučkovića, Dragu Sokola i druge pedagoge – ispričao nam je Gojković, takođe prosvjetni radnik u mnogim mjestima bivše države. Njegov kolega Spomenko Bavrlić, kasnije afirmisani šahista veli da su u domu imali uslove za drugačiji život i srećnije djetinjstvo od onoga u poharanim potkozarskim selima i kućicama punim djece.
-U domu „Lepa Radić“ bio sam, zajedno sa sestrom Vidom a braća Branko i Spasoja smešteni su u Tešanj. Bilo nas je osmoro braće i sestara a ja sam ovde iz rodnih Grbavaca došao 1954. godine.
Ovdje je određen moj životni put. Svi smo bili primjerni, odgovorno shavtali obaveze, učenje, ponašanje… – kaže Bavrlić koji je završio Poljoprivrednu školu. Boro Pilipović, nekada uspj ešan fudbaler „Kozare“ je među domcima prepričavao mnoge pojedinosti.
– Ovdje smo prvi put oprali zube, okupali se u kupatilu, imali redovno hranu, čistu odjeću bez zakrpa i rupa, uslove za školu. Tugovali smo za svojim selima, plakali kada se smrači ali smo i to nekako uspjevali prebroditi – opisao je vreme u domu Boro Pilipović, porijeklom iz Miljevića, bivši fudbaler i urar koji živi u Srpcu. On je u domu dobio nadimak Sirac.
– Pitao me vaspitač, na šta me podsjeća mjesec na nebu koji je tokom vedrih noći obasjavao grad. Kazao sam da me podsjeća na veliku tepsiju sa hlebom i na sirac. Svi su se tome smijali, prozvali me Sircem. U ovaj dom došao sam kao Boro a ispraćen kao Sirac – kaže Pilipović. Vaspitač Jovo Obradović, poreklom iz Lješljana kod Novog Grada je sa veliki emocijama pozdravljao svoje đake, stiskao ruku, grlio davnašnju djecu koju je neizmjerno volio i sam dijeleći njihovu ratnu sudbinu.
– Oni su svi bez izuzetka završili škole, mnogi su radili u prosvjeti, bili službenici u državnim institucijama, uspješni radnici u fabrikama… Svako je birao put koji ga vodi uspjehu. Sjećam se sestara Jovanke i Ivanke Ljubojević, Dušana Šmitrana, Milovana Nikolića, Milutina Stajčića, Stojana Todorovića, Slavka Subotića, Gojka Mirjanića, glumca Živomira Ličanina – kaže Jovo koji je, nakon zatvaranja Doma otišao u školu u Lamince i nastavio prosvjetarsku misiju. Jelka Čupić iz Turjaka koja je u domu provela osam godina, mnogo se obradovala susretu sa svojim bivšim vaspitačem koji je u to vrijeme imao 22 godine.
– Živim u Banjaluci a 35 godina sam bila u Sarajevu. Veoma sam srećna, ovo je nova stranica moga djetinjstva i mladosti – kazala je Jelka posle srdačnog susreta sa svojim vaspitačem Jovom. Dragica Bavrlić je u Domu boravila od 1954. do 1958. godine. Radni vijek provela je u opštinskoj upravi, prvo u Gradicki a potom Banjaluci.
– Divno i dirljivo. Kao da sanjam, tako se osjećam – kazala nam je Dragica u društvu svojih koleginica sa kojima je zapodenula mnogo davnašnjih, neispričanih priča.
Stojan Todorović rodom iz Romanovaca i Gojko Mirjanić iz Turjaka, upoznali su se u domu. Godinama su imali važne društvene uloge u ovoj sredini. Prijateljstvo tada iskovano je njihova svetinja.
– Nikada prije nisam gotovo nigdje išao iz svoga sela i zato je dolazak u dom otvorio mnoga vrata, vidike, ukazao na put. Gojko je bio vrijedan i posebno omiljen među djevojčicama kazao je Stojan za svoga druga. Gojko, rekavši da je do tada bio slugan u Turjaku i da dom pamti kao lijepu životnu stranicu, Stojana se sjeća kao odgovornog i ozbiljnog dječaka koji zna šta hoće i kojim pravcem da krene.
(svijetreportaza.com)
