PRIČA KOJU SVAKO MORA DA ZNA: Ženi koja ti rodi dijete moraš da podigneš spomenik

Daleko od kojekavih skupih sumita, još skupljih limuzina, praznih razgovora, amaterskih ceremonija i trošenja poreznog novca, sjedim na plaži.

Nektarina, 150 dinara kilo (dio ide za spomenute ceremonije i limuzine), cijedi se niz bradu i lagano zaliva prve sjede na prsima.

Uživam.

Gledam more u svoj svojoj ogromnosti. Ono je uvijek tu, kao vjeran prijatelj, uvijek dobre volje, uvijek spremno pustiti me u svoju dušu.

Pogled lijevo niz sitni šljunak, predviđen za izležavanje radnih ljudi i građana u rijetkim trenucima odmora. Vratim pogled na moj komad mora, a u kadar mi se, kao neka tiha antilopa, uvuče trudnica.

Prekrasna žena s bebom pod srcem. Širokog lica, duge smeđe kose, velikih očiju, dugih ruku i nogu samo malo odebljalih od vode koja se zadržava u tom svetom tijelu spremnom na svijet donijeti novi život. Do koljena u moru, stvarno u meni izaziva strahopoštovanje. Jer znam šta je čeka. Bio sam na dva porođaja.

Kad spozna tu tajnu, kad vidi šta sve žensko tijelo mora da podnese, svaki iole normalan muškarac, krenuće u potragu za kamenom, kako bi ženi koja mu je rodila djecu, isklesao spomenik. Kažem, ako je iole normalan i produhovljen. Jer, dragi homo balcanicusi, sve možete sami, ali djecu ne možete imati bez nje.

Mančester i Barsa su nevjerovatno važni. Pa neki mladi likovi trče za loptom, zarađuju milione, a vi od toga nemate baš ništa, naravno da je to strašno važno. Kladionice su užasno važne. Finska hokejaška liga, turski rukomet, indijski kriket i sve ostale životno važne aktivnosti, pravi su teren vašeg dokazivanja.

Ništa lakše nego pogoditi u kojoj će minuti neki Koreanac zabiti gol, dakle nevjerovatnom inteligencijom progurati glupu loptu preko crte. Mi mužjaci se u to moramo uključiti. Pa onda rat. Mi smo tu, pokazalo se nedavno. Posebno s nemoćnim bakicama koje su, jadne, povjerovale da nećete moći da izvršite naređenje nekog kompleksaša s ukrasnim epoletama, zarađenim na maltretiranju potčinjene vojske.

A, mnogi su mogli. Kad vam prijatelj kaže da bi trebalo prebaciti neku robu, na crno, nešto ukrasti, zakinuti, izbeći porez, prošvercati. To mi možemo, ma nema problema.

Ali, jbg, za djecu nam treba ona. Za nastavak vrste i časnog prezimena, treba nam žena. Jednome od nas, baš ova žena koja stoji ispred mene na plaži. Divna, hrabra, izdržljiva, nesebična žena. Ona je, zbog djeteta koje nosi, spremna dobiti dvadesetak kila, potpuno poremetiti hormonsku ravnotežu, cijediti se na sve strane, urlati od bolova, iz vlastitog tijela izbaciti novi život. Dakle, porod.

Ni prvi niti drugi put nisam mogao shvatiti kako se mora osjećati buduća mama kad počnu trudovi. Zna da će biti sve jači, zna da nema nazad, zna da mora do kraja i zna da će joj bolovi zauvijek ostati upisani u svijesti.

Zna svetica da će se znojiti, da će joj curiti mlijeko, da će rana posle porođaja boleti, jasno joj je da se ovaj ispit ne može odložiti za jesenji rok. Ne može. Sjećam se onog zlokobnog zvuka monitora koji registruje trudove, hladnog lica sestre koja svako malo dolazi da vidi koliko je centimetara žena otvorena.

I da, sjećam se da su često gledale mene, jer mi je krv od straha prestala teći prema žilama lica. Potpuno. Kao da neko zatvori neki ventil na vratu i skrene krv nazad prema stomaku. Čuo sam povremeno svoj glas koji joj na uho šapuće da će sve bit ok, da ćemo imati dijete, da sva muka ima smisla, da ćemo biti srećni.

Kao da će joj to u tim stravičnim bolovima i svemu što je čeka, pomoći.

Znam da su mnogi filmovi pokušali dočarati trenutak kad to malo plavo tijelo izleti sestri u ruke. Novo stvorenje koje, došavši iz vode, prvi put pokušava udahnuti. I prvi put vidi čudo od ljudi i neonskog svjetla koje mu probija male oči.

Ne mogu zamisliti šta bi to malo toplo stvorenje prvo pomislilo nego:

“Mili Bože, jel to krajnja destinacija ili idemo još negdje? Please, reci da je ovo drugo.” Na svu sreću ne zna malo zlato ništa o tome gdje je rođen i što će sve u tom životu morati proći.

Naravno da je vjera nešto potpuno lično i privatno, ali reći ću vam jedno. Siguran sam da je u trenucima kad žena rađa, kad svi u sobi čekaju prvi udah i plač, kad svi strepe hoće li sve biti u redu, kad čak i mamu na trenutak prestane da boli, siguran sam da je Bog tada najbliže.

Tu, kraj te sestre. Tu, leži pokraj te izmučene trudnice, kraj natečenog i krvavog tijela drage i neustrašive žene koju će ta beba do kraja svijeta zvati mamom.

Voleo bih da mogu vidjeti Boga koji s ovom trudnicom na plaži stoji do koljena u vodi, drži je na dlanu da se ne oklizne. Da zajedno dočekaju dan kad ona neće više biti samo žena. Dan, kad će postati mama.

Draga “moja” zgodna trudna ženo, tebi i malom stvorenju koje nosiš, želim zdravlje i veselje. Summitima usprkos. A tati? Molim te čovječe, nemoj više da misliš na sebe. Budi jak i nemoj nikada zaboraviti da ijceniš i ljubiš majku tvog djeteta. OK?

(dubrovackidnevnik/besnopile)