Četvorica Krajišnika se ukrcala na Titanik: Santa leda prekinula san o boljoj budućnosti

Na potonulom brodu "Titanic" bilo je i 39 putnika s prostora bivše Jugoslavije. Među njima su bili i putnici iz Badića kod Bosanske Krupe: Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Redžo Delalić i Husein Sivić. U znak sjećanja na četvericu stradalih Krajišnika na "Titanicu", u parku kod Doma kulture u Bosanskoj Krupi otkrivena je i spomen-ploča na kojoj su ispisana njihova imena. Njihovi potomci govore za Stav.

Mnogi koji prvi put dođu u Cazinsku ili Ljutu Krajinu kažu da nadaleko nema ljepšeg i prijatnijeg mjesta za život od ovog dijela Bosne i Hercegovine. Bistre zelene rijeke, bujne šume, blaga talasasta brda, srčani i zanimljivi ljudi… Ukratko, u Krajini možete naći skoro sve ono za čim žudi ljudsko srce i izgleda nevjerovatno da neko može napustiti sve ovo i otići negdje u tuđinu. Nažalost, i danas mnogi Krajišnici odlaze iz zemlje svojih očeva. Odlaze, ali se i vraćaju. Tako je bilo i prije stotinu godina. Trbuhom za kruhom, kako bismo ovdje rekli, odlazili su Krajišnici u tuđinu kako bi sebi i svojim porodicama osigurali bolju egzistenciju, koju im tadašnja "najdržava" Austro-Ugarska nije mogla ili nije htjela pružiti.

Karte koštale 1.800 KM

Daleke 1906. godine jedan Krajišnik, Ejdo Rekić iz Ostružnice kod Bosanske Krupe, odlazi u potragu za boljom budućnošću. U Ostrožnici je ostavio porodicu, ženu i šestero djece. Trebalo je tolika usta hraniti i osigurati im budućnost bolju od njegove. Pomisao na to davala mu je snagu i volju da izdrži. Put ga je odveo u Harrisburg, gradić u Pennsylvaniji, u dalekoj Americi. Zajedno s mnogim Bošnjacima iz Bosanske Krajine, tamo se zaposlio u rudniku i nekoliko godina trpio, radio i sakupljao novac.

Nedostajala mu je porodica, rodbina, prijatelji, njegovo selo i žudio je da ih ponovo vidi. Tako se 1912. godine vratio da posjeti familiju. Lijepo odjeven i s puno para, izazvao je pažnju. Mnogi su poželjeli da postanu kao on, posebno njegovi prijatelji koji ga stadoše nagovarati da i njih povede u Ameriku. Ejdo (38) pristade, i tako jednog aprilskog dana s trojicom prijatelja krenu na put. Poveo je sa sobom Huseina Sivića (40), Redžu Delalića (25) i Ćerima Balkića (25). Svi su bili oženjeni.

Oni su bili iz susjednog sela Badić i poznavali su se odranije. Moguće je da su bili u rodbinskoj vezi. Oprostiše se od svojih najmilijih, uzeše svoje stvari i krenuše na put. Nisu ni slutili da će im ovo biti posljednje putovanje. Željeznicom stigoše do Beča, izbaviše potrebnu dokumentaciju, a onda se zaputiše u švicarski Zürich. Kupili su karte za brod kod službenika Viktora Klausa Wildija za 293 švicarska franka. Preračunato u bh. konvertibilnu marku, karta je iznosila nešto oko 1.800 maraka.

Ejdo i njegovi prijatelji susreli su se s ovim plovećim gradom prvi put u Southamptonu, u Engleskoj. Osjetili su neku vrstu divljenja i strahopoštovanja kada su ga vidjeli i kada su se ukrcali u njegovu utrobu. Takav sjaj i takvo bogatstvo nikada do tad nisu vidjeli, a bili su tek putnici trećeg razreda. O tome kako je bilo u prvom razredu mogli su samo maštati i nagađati, jer su putnici trećeg razreda bili fizički odvojeni od prvog kako svojim prisustvom ne bi uznemiravali one koji su imali para i koji su svoje putovanje masno platili.

Kada su napokon krenuli prema Americi, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursem, sjevernijim od propisanog, i time zanemario potencijalne opasnosti od sudara sa santama leda. Uradio je to u nastojanju da osvoji "Plavu vrpcu Atlantika" u svom prvom putovanju u New York. Posada se u početku nije osvrtala na upozorenja koja su stizala s drugih brodova da su se u toj regiji pojavile ogromne sante leda. I dok je kapetan razmišljao o "Plavoj vrpci", a naši Krupljani o svojim porodicama i dalekoj zemlji u koju su krenuli, četvrtog dana nakon polaska, 14. aprila 1912. godine, u 23.40 sati, nepotopivi "Titanic" i njegovi putnici suočili su se sa svojom sudbinom.

Potraga za Krajišnicima

Porodice nesretnih Krupljana čekale su i nadale se sve dok iznenada nije stigao haber da je brod koji je prevozio Krupljane potonuo, a svi se oni potopili. Vijest je o ovom događaju blijedjela i skoro pala u potpunosti u zaborav. U novije vrijeme, nakon što su televizijske stanice počele emitirati sadržaje o ovoj tragediji, javilo se i veliko interesiranje javnosti. Ubrzo se pojavila i knjiga Bošnjaci u Americi, gdje su prvi put spomenuti nesretni Krupljani koji su se utopili na "Titanicu".

Praunuci Ejde Rekića Esad Rekić i Nijaz Tatarević zainteresovali su se posebno za sudbinu svog pradjeda Ejde i počeli prikupljati interesantne podatke o njemu.

"Nije se dugo znalo šta je bilo s našim pradjedom. Znalo se da je 1906. godine otišao u Ameriku i tamo radio u rudniku u Pennsylvaniji. 1912. godine došao je ponovo da posjeti familiju i krenuo nazad u Ameriku", započeo je svoje kazivanje za Stav Nijaz Tatarević, praunuk Ejde Rekića.

"Znalo se da je pradjed ponovo otišao u Ameriku, ali se nije znalo da je poginuo. Ta informacija došla je kasnije, ali nije se znalo gdje je i kako poginuo. Naša pranena Hanče Rekić često je svojim unucima govorila da se njihov djed ugušio kada je đemija u kojoj je išao za Ameriku potonula. Tada su lađu i brod zvali đemija. Negdje pred rat, prije 1992. godine, izašla je informacija o nesreći na "Titanicu" sa spiskovima ljudi koji su poginuli. U tim spiskovima su se našli ti naši putnici, znači, Bošnjaci koji su išli u Ameriku. Vidjeli smo i među imenima i ime našeg pradida, samo što je ime bilo krivo napisano. Nije pisalo Ejdo Rekić već je pisalo Tido Rekić. Moj rođak Eso Rekić, koji sa mnom održava spomenik, to je pročitao prvi. Onda je on intervenirso u Sarajevu i oni su ispravili taj podatak i sada je ime tačno upisano".

Tatarević nastavlja dalje priču: "Znalo se da je pradjed poginuo na "Titanicu", međutim, porodica nije obaviještena detaljno o tome. Za moju pokojnu pranenu doznačena su i neka sredstva zbog smrti njenog muža i njenoj djeci je tada nuđeno da idu u školu. Moj pokojni djed Ibrahim je školovan na osnovu toga što mu je otac poginuo. Vlasnik "Titanica" najvjerovatnije je bio taj koji je osigurao ta sredstva. Ali, ima neki podatak koji je interesantan, ta sredstva koja su doznačena kao pomoć mojoj praneni ona nije mogla uzimati, već su uzimali djeveri, znači, braća od tog mog pradida i jednostavno su braća koristila ta sredstva i trošila ih."

Spomenik žrtvama "Titanica"

Kako bi istina o sudbini Krupljana koji su se zadesili na "Titanicu" u vrijeme njegovog potonuća bila dostupna svim zainteresiranim, potomci Ejde Rekića planiraju prikupiti što više građe o njima i formirati svojevrsni muzej.

"Naš did je bio austrougarski državljanin i putovao je s austrougarskim pasošom. Najvjerovatnije se u Beču u arhivi nalaze podaci o izdatim pasošima. Tamo se može pronaći i neka fotografija do koje pokušavam doći, međutim, ne mogu ni s kim stupiti u kontakt ko bi mogao da pronađe nešto u arhivu. Od toga još nisam odustao. Moj rođak Esad Rekić i ja došli smo na ideju da podignemo spomenik našem pradidu Ejdi i ostalim Krupljanima koji su bili s njim, kako bi ljudi znali šta se desilo – priča Tatarević za Stav.