”Znate li vi ljudi kakav je to bio car? Znao je čuvati tajne. Praviti palačinke ko prst debele i masne. Za svakoga je imao dobar savjet, toplu ljudsku riječ. Bio je siroče. Bio je potpukovnik. Bio je suprug. On nije bio običan, on je bio moj deda.”
Danas mislim na svog dedu Iliju. Umro je prije šest godina, ali i dalje mi je teško kada na njega pomislim, čini mi se isto onoliko kao i na dan kada je otišao.
Znate li vi ljudi kakav je to bio car?
To nije bio obični deda, to je bio jedan izrazito hrabar, druželjubiv i pun humora čikica kojeg su, naprosto, svi obožavali. Ponekada toliko, da sam na momente bila i ljubomorna, jer to je zaboga moj deda, a ne cijele Banjaluke, iako su ga mnogi upravo tako i doživljavali, kao svog dedu, a ne samo mog.
On je bio potpukovnik u penziji,
cijeli svoj život proveo je u vojsci,
JNA naravno. Od neke svoje 16- te počeo je
da živi sa vojskom nakon što je ostao siroče,
pa je tako cijeli život i živio, vojnički.
To je deda koji je umio da čuva tajnu. Bila sam tinejdžerka kada su mama i tata otišli na more, a mlađi brat i ja ostali sami sa dedom u stanu na sedam dana. I naravno, planirali smo žurku.
Sa dedom je dogovor pao na prvu da to treba da bude vojna tajna.
Došlo mi je pola razreda na žurku, pun stan, ponešto se i popilo, pojelo i ostalo do sitnih sati. Deda je bio u svojoj sobi i dogovor je bio da izlazi samo ako mora u WC. Međutim, kako je hodnik koji je vodio do WC- a bio isti koji je vodio i u dnevni boravak, gdje je bila žurka, dedini odlasci nisu ostali neprimjećeni od strane raje. I naravno, jedan od drugova pozvao ga je da nam se pridruži na pet minuta, da popije jednu rakijicu. Čini mi se Matić. Deda je sjeo, nazdravio i kada je shvatio da je vrlo poželjan u raji i da svi jedva čekaju da čuju koju pametnu iz Drugog svjetskog rata, zarobljeništva u Kastelu, bježanja iz zatvora, pa bježanja po Sarajevu kasnije, u minulom ratu, a sve nekako kroz sarkazam i smijeh uprkos tome što su teme bile izrazito teške, ostade on sa nama do kasno u noć.
Deda je pričao, mi slušali, smijali se, a kada je bilo vrijeme da spava, ustao je izvinuo se na smetnji (iako je u svojoj kući) i povukao u svoj sobičak. Mi smo realno, ostali poslije njega ko popišani, jer nam je nakon što se povukao –žurka propala. Naglo je stao onaj naprasni smijeh.
I da, naravno, roditelji nikada nisu saznali za tu žurku. A ja im ne planiram reći dok sam živa. Jer, ne radi se o tome koliko smo tada njih slagali, već koliko tada jako sa dedom čuvali tajne! To je bila svetinja.
Pravio je palačinke ko prst debele i masne. Ali nikakve šanse nije bilo da ga odbijem i prije škole, a kasnije i posla, ne pojedem jedan. Uvrijedio bi se snažno.
Ne zato što je svoj palačinak smatrao neprikosnovenim, već zato što se iskonski plašio da ne ostanem gladna. Na poslu ili u školi. Znao je reći na moje nećkanje: “Molim te, samo jedan, ljubi te deda, pa ako i pola pojedeš do izlaza iz zgrade ja ću biti srećan, ono drugo pola daj nekom mačku. I onda ja tako, preko svoje volje, pojedem taj jedan palačinak. Iako su bili, ponavljam,užasno debeli i masni.
Moj deda je ustajao u 7, doručkovao u 8, a onda se popeo na šehitluke i nazad do ručka, u svojoj osamdesetoj!
On je volio svakoga, kako je govorio, bez obzira na vjeroispovijest, a bio je zakleti komunista i sve što je u životu stekao, stekao je zahvaljući Titu. Naravno, nikada nikada poricao svoje porijeklo i uvijek je sa ponosom govorio da je Srbin, porijeklom iz Rekavica, I nikada se nije odricao svoje suštine I porijekla jer je to tako postalo in.
Koliko se zgožavao na sve one novokomponovane Srbe i velike pravoslavce koji su tek tokom rata počeli slaviti slavu, isto toliko i na komuniste koji su zbog petokrake zaboravljali svoju nacionalnost i svoje selo, pa zahvaljući činovima došli u veće gradove. Nije se tu radilo ni o kakvom srpstvu, naprotiv,većo činjenici da je kukavički odbaciti to što si. Istim intezitetom ljutio se i na Hrvate i na Bošnjake koji su zbog petokrake zaboravljali svoje porijeklo. To nisu bili ljudi, već govna.
On je rano stekao činove jer je bukvalno živio u vojci, u Kasindolu , u Sarajevu, gdje je dočekao penziju. Živio je 50 godina u centru glavnog grada BiH, ali nikada nije zaboravio svoje Rekavice.
Ljeti bi, iako bi se često zbog toga ljutili baba i njegova djeca, među kojima i moj otac, kupio im svima karte za more, za voz,platio im smještaj a onda se uputio u svoju Banjaluku, koju je, čini se poslije svoje majke i djece najviše volio.
Njegova tadašnja Banjaluka, koju je,kao neku tajnu ljubav posjećivao samo ljeti na nekoliko dana, kada niko “ne vidi” postala je u jednom momentu, 1996. sticajem groznih okolnosti, njegova “zvanična supruga”. Ponovo joj se vratio zauvijek poslije Dejtona, kada u Sarajevu više nije mogao da diše, i u njoj i umro. Svojoj Banjaluci.
Moj je deda svog oca prvi i poslednji put vidio mrtvog u kovčegu, u Parizu. Njegov otac, moj pradeda Stojan otišao u svijet da radi, kada je on imao dvije godine, pa ga kao dječak nije ni zapamtio. Majku su mu u Drugom svjetskom ratu zaklale ustaše. Kao siroče je otišao za vojskom, svojom tada jedinom drugom majkom.
Kada je konačno stasao da odluči sam da svog oca posjeti u Francuskoj, nije mu dozvolio tadašnji vojni vrh SFRJ, pošto je već imao činove, a u to vrijeme niko od činovnika nije smio napustiti granice Jugoslavije. Kada je to mogao, pokojni otac Stojan bio je već u postelji, na izmaku snaga. Deda se uputio u Pariz, ali dok je stigao, njegov otac preselio se u drugi svijet.
I tako tužne duše, opet je nekako, nekad, usput, ko zna kako, naučio da voli druge, iako njega niko, dok svoju ženu, a moju pokojnu babu kovu nije upoznao, nije ni pošteno volio. Naučio je da voli, kao neko koga se voljelo jako kroz život, pa i više i svoju je ljubav nesebično dijelio, kako sa porodicom, tako i sa ostatkom svijeta. Za svakoga je imao dobar savjet, toplju ljudsku riječ.
Imao je običaj, zbog čega ga je za kratko vrijeme i upoznao i zavolio cijeli grad, da, u hodu zaustavi naizgled nesrećne i zabrinute ljude, uplakanu djecu, žene, pa bi svakom prišao, pitao može li da pomogne, a ako i ne može, on fino kraj te tužne osobe sjedne pa joj priča neku lijepu priču. Pa se nije desilo jednom da ta neka isprva tužna osoba sa klupe na kojoj joj se pridružio deda, ode sa osmijehom. Nije jednom, već hiljadu puta!
Zato smo se svi i zbunili kad je umro. Jer, neki ljudi, to prosto ne mogu. Nije fer da ih se nema. Da više ne žive, jer nekako su sa svojim životom davali dozu života više u životu mnogih, i na koji način bili i više nego društveno korisni.
Nekako nas je sve zeznuo tog 4. septembra, 2010.godine. Kopao je neku mrkvu u Rekavicama, doživio moždani udar I nekoliko dana ležao u bolnici. I svi smo bili uvjereni da je to samo tih nekoliko dana. A on nas zeznu. I umrije peti dan. Ništa nam ne reče. Samo ode. Baš glupo.
Glupo tim više što mu nisam otišla na posljednji rođendan mjesec dana ranije. Da gluplje ne može biti. Bio je Ilindan, njegov 87. rođendan, gromovnik po kojem je i dobio ime Ilija, ja ga na pauzi sa posla zovem da mu čestitam praznik. U Rekavicama je bio pa kaže: Hajde dodji poslije posla na cugu jednu (da, tim riječima, moj se deda i u 87. izražavao moderno), a ja mu bez nekog dubljeg razmišljanja odgovorih da ne mogu. Mislila sam, kada se vrati sa sela, poješćemo neki kolač I popiti tu cugu, ima vremena. Ali vremena nije bilo. Sa sela, nakon što je doživio moždani otišao u bolnicu i u njoj nas i napustio. Tek tako, bez te cuge i kolača. Baš onako glupo.
A ja i danas ne prestajem da budem ljuta na sebe zašto nisam otišla na tu cugu, đavo je odnio. Ne prestajem da mislim koliko je glup razlog bio mog neodlaska na poslednji rođos. Ne prestajem. Ali borim se da konačno prestanem. Jer ne želim tužna da ga se sjećam, već najsrećnija na svijetu, kakve je on nas želio da svaki dan vidi. I site, naravno.
Prodala bih sada dušu za onaj jedan njegov debeli masni palačinak i za tu cugu u Rekavicama. Ali i za to da vidiš da si sada pradeda, i da je Iva tvrdoglava i sva svoja kao ti što si bio. I da obožava palentu.
