Postoji li trenutak kada stavite prst na čelo i razmislite o svom ponašanju?
Kada se zapitam isto, mogla bih neiskreno reći da sam baš svjesna svih svojih stanja, ali kada se zaustavim da se preispitam, uviđam svoje greške, čujem svoje riječi kako nekoga sijeku kao mač, osjetim kako mene bole iste, jer su nekog povrijedile, i vidim sa neke distance kako je i moj pogled nekad pun gorčine i prezira. Ali tada, kada se to dešavalo, najviše stradaju nevini. Osim ako…
Gledajući kroz sebe, svjesna sam da kritikujem sebe i druge.
Naravno da će oni koji me znaju reći da sam možda previše napeta, ponekad ili često drska, ubrzana ili usporena, mutava, pametna, visprena, glupa. Reći će ljudi baš svašta o drugima i za druge, a da li sebe vide uopšte, to je sad pitanje.
Svi mi sjednemo i imamo komentar za ponašanje drugih, njihove pogrešne korake, njihove sjajne ideje, njihove ljubavi i veze, vaspitavanje djece, način ishrane, da li je tamo neka žena dobra majka ili ne, da li je neko radnik ili neradnik… ma milion je riječi koje bih mogla napisati o tome šta mi sve možemo da kažemo. Najviše osuđujemo.
Osuđujemo ove što slušaju narodnjake, ili ove što slušaju Eminema, ili sevdah, ili ne daj Bože i sve sile nebeske pomozite, da sluša metal,… zašto se neko zanima za film, ili bavi proučavanjem rijetkih vrsta žaba…
Osuđujemo ih što nemaju para, osuđujemo ih što imaju… što je bila kod frizera jednom prošle godine ili ide dva puta sedmično.
Imamo svakakvih razloga za osudu.
Teško je biti sudija, onaj pravi. I tu si nevin pred sudom dok god se krivica ne dokaže, a mi ovamo u slučaju svojih afektnih stanja i frustracija rješavamo tako važna pitanja oko toga šta je ko pogrešno uradio i odmah mu udijelimo crveni karton.
Lično, mogu dobro da se snađem kada me neko kritikuje, i sada bih možda prećutala kritiku. Razmislila o tome i pokušala da se promijenim ako je realno i potrebno. Prije par godina bih se malo i bunila, žustro objašnjavala, ali se trudim da iskorijenim umetnuto u DNK odbrambenu komunikaciju. Teška je situacija u kojoj šta god kažeš, moraš da se braniš od drugih, iako možda nisi ni napadnut. Nije nam lako. U tolikoj dokolici, teško je da se nešto drugo dešava.
Bila sam osuđena – nisam bila dobra prijateljica, vjerovatno ni ljubavnica, nisam bila idealna za ljubav, nisam bila idealan partner ni u kojoj opciji jer sam ovo ili ono, nešto mora da ti se prikači, jer u kuloarima nikad nisi nevin. Nisam ja sigurno ni dobra kćer, ni majka, ni drugarica, ni rođaka, jer ja imam neku grešku koju vidi neko sa strane.
Tvrdim da imam samo jednu grešku – ljudsko sam biće. Proći će i to – biću jednom vazduh, voda, vatra i zemlja… Sjećanje.
Kada sam vidjela kakav učinak ima moj pogled na dijete koje je samo tražilo da ustane, i kako moje ljute riječi rasplaču, onda sam se u ćoškovima svoje duše preispitala, više puta. Pričala, čitala, tražila rješenja.
Znate, ima već više godina kako ne pričam o vama. Dugo sam pričala o sebi da stvar bude benignija, a sada – pa ja znam da ni to ne može svako da prihvati.
Rad oslobađa!
Osuđivanje je jedna ružna navika dokonih, a ja nisam ni bila dokona. Imam razne načine da se zabavim. Čitala sam kad sam umorna, kuvala do iznemoglosti, radila i smišljala nove ideje, zurila u jednu tačku.
Uz recept da se isto ponašate kao onaj s kim sjedite, vjerovatnoća da ćete tu osobu otjerati od sebe je milionska. Znam, jer sam probala. U osuđivanju mora postojati neprikosnoveni prvak i ako si jaka konkurencija, nećeš tu više egzistirati.
A to je kod nas sasvim normalna stvar – da nemaš konkurencije ni u čemu – od dobra do zla! Zato nam je baš ovako kako je.
Možemo li se voljeti bez osude, teško je reći ali vrijeme će pokazati.
PIŠE: Marija Šobot – Babić
