Mladi sa Daunovim sindromom uče konobarske vještine, žele da posluže kafu gradonačelniku
Moramo pomoći omladini sa posebnim potrebama da se više uključe u društveni život kako bi se osamostalili, zato smo pokrenuli projekat kroz koji ih učimo i konobarskom zanatu, kažu u Daun sindrom centru.
U Banjaluci ima više od 200 osoba sa Daunovim sindromom, a šest mladih ima tu sreću da posljednje dvije sedmice vježba kroz projekat „Ništa o nama bez nas“. Oni su vrlo ozbiljno shvatili ovaj zadatak i već su savladali vještine nošenja konobarske tacne i postavljanja stola u restoranu.
Najvrjednija učenica je Nikolina Savić, koja drugovima pomaže kada zaborave šta treba uraditi.
„Željela sam ovaj posao, kod kuće sam ugostila prijatelje za slavu i svi su bili prezadovoljni“, ispričala nam je ova dvadesetogodišnja djevojka.
I Bojan Tomić voli da dolazi na ove časove, lijepo se druže, a naučio je, kaže, i kako se pravilno drže šolje.
Cilj im je svima da na kraju obuke, konobarske vještine pokažu i gradonačelniku Igoru Radojičiću i posluže ga kafom, kao i da ovaj projekat nastave u budućnosti i u drugim lokalnim zajednicama.
Sa šestoro polaznika svakodnevno radi Zoran Jelić, predsjednik Upravnog odbora Daun sindrom centra i refleksolog, koji je i sam otac mladića sa ovim sindromom.
„Prenosimo model dobre prakse iz jedinog Centra za rehabilitaciju u Jugoistočnom dijelu Evrope koji se nalazi u Puli. Nastojimo da osobe sa Daunovim sindromom uključimo u društvene aktivnosti do njihovog konačnog osamostaljenja. Osim konobarskih vještina, kroz projekat radimo i reflekso masažu i vježbe ravnoteže“, pojašanjava Jelić.
Kako naglašava, ovim mladim ljudima dovoljno je da sat vremena budu angažovani u nekim ugostiteljskim objektima kao pomoćni radnici, da se osjete korisnim, dodajući da uveliko razgovaraju sa domaćim ugostiteljima da ih podrže.
Polaznici će dobiti i interne sertifikate, a sve je to, kaže Jelić, uvod u PAPO program, odnosno program opšte rehabilitacije metodom integracije.
Jelić pojašnjava da Daun sindrom nije bolest, već stanje, koje se može popravljati. Ali pored genetskog defekta, velika prepreka ovim osobama je što nema interakcije i dovoljnog podsticanja sredine.
„Svaka osoba sa Daunovim sindromom ako ima umjereni mentalni zastoj ima pravo školovanja, odnosno rehabilitacije u okviru Centra „Zaštiti me“ do 21. godine, ali poslije toga oni se vraćaju kući i stagniraju. Namjera nam je zato da podstaknemo lokalne zajednice da se uključe kao bismo razvili naš Centar za rehabilitaciju Daun sindrom“, zaključio je Jelić.
I porodice imaju posebne potrebe
„Želimo pokazati da je porodica koja ima dijete sa posebnim potrebama, isto porodica sa posebnim potrebama, te podstaći lokalne zajednice da pomognu takvim familijama, prva tri mjeseca od rođenja djeteta. Važno je da se uloži u tu porodicu, u njihovu edukaciju i da im se objasni šta sve mogu uraditi“, kaže Zoran Jelić.
EuroBlic
