Nepopravljvi optimista – uvijek vjeruje u bolje sutra. Za ljude koje voli uradiće sve, ako zatreba hodaće i na trepavicama. Ako je pitate, dan bi trebao da traje 30 sati, tek tada bi imala dovoljno vremena ze sve obaveze. Loše dane popravlja dobrom čokoladom. Kada je teško stisne zube, a kada prođe razvuče osmijeh. Voli da čita , da otkriva nove pisce. Pisanjem stvara planete na koje bježi kada želi da se osami. Sigurna je da ako u bilo šta što radimo unesemo malo strasti vratiće nam se mnogo više energije.
Volim jesen, njeno lijepo zlatno lišće i crvene obraze od lišća. Izazov je voljeti je i kada nije dobro raspoložena pa nas umiva ledenom kišom i smrknuto nas gleda očima sivog neba.
Oktobar je sinonim za jesen, pa u glavi vrtim sjećanja na sve daleke oktobre. Prvi je smješten u rane osamdesete, u babino dvorište gdje mirišu biljke koje rastu samo pod mostarskim nebom. I dalje vidim vožnju toboganom, brdo igračaka, lica bez jasnih kontura (ipak je to dalja istorija).
Sljedeći važan oktobar je bio krajem osamdesetih kada sam dobila brata, drugog dana ovog mjeseca prvi put sam vidjela tako malo stvorenje tek rodjeno (mama nije stigla do bolnice, babica je srećom došla na vrijeme da se pobrine o pupčaniku). Od tada svake godine na taj dan imamo jedan porodični rodjendan.
Kasnije su stigla još tri školska oktobra, a onda naprasno, preko noći, i nekoliko ratnih. Bili smo djeca i za nas je to podrazumijevalo da se polako uhodavamo u novi razred i brinemo se ko će dobiti bolju ocjenu.
Istina, nerado se sjećam da su ti oktobri mirisali na vojničke uniforme, na oružje, na loše vijesti koje su često stizale iz različitih izvora. Odrasli su često bili zabrinuti, smrknuti, uplakani, a moja generacija i ja smo se trudili da se borimo na svoj način. I uspijevalo nam je, u potpunosti. Nama su bile važnije naše male i velike patnje, znali smo da tražimo boje i tamo gdje ih nije bilo previše.
“Na hercegovačkoj planinskoj visoravni, na putevima kojima su nekada hodali rimski vojnici, pronašli smo svoj siguran pravac.”
Oktobar, i kada je rat, ima lijepe boje, pa ti prosto izmami osmijeh. I tamo negdje, u nekim voćnjacima, uživali smo u najljepšim jabukama na svijetu kao da je sve u savršenom redu. Jer nigdje jesen ne miriše tako lijepo kao na planini gdje zima ne zna za milost. Onda se ti oktobarski dani udruže kao da slikaju divne predjele koje ćeš pamtiti dok ne stigne novo proljeće.
Gimnazijske jeseni bile su prepune ocjena, učenja, pogrešnih i pravih ljubavi, kiša, sunca i iščekivanja. Poslije njih je stigao veliki oktobar kada smo se koferima odlazili na fakultet. Praćeni maminim suzama i savjetima koje smo najčešće shvatali kada je bilo prekasno odlazili smo nekoliko stotina kilometara daleko od kuće. I dok se voziš u vremešnom autobusu koji bi uskoro mogao u muzej u glavi se sjećaš kako te ispraćaju sa suzama kao da ćeš u rat, a ne na fakultet. I jedna tatina rečenica: Sa majkom se dogovori za neke stvari.
“Prošlo je nekoliko godina od kada sam stigla u Banjaluku do onog trenutka kada sam se konačno dogovorila sa sobom šta hoću, a šta neću. Sve to opet u oktobru. Valjda je to mjesec za svodjenje računa.”
Poslije tog razračunavnja sa samom sobom svaki oktobar cijenim više, podsjeća me na prvi odlazak od kuće i prve životne lekcije koje sam manje ili više skupo platila. U medjuvremenu se desila i jedna jesen koju sam gotovo kompletnu provela sa gipsom na nozi – uganuće zgloba, istegnute tetive. Kasnije sam shvatila da je to bio dar sa neba i da sam za to vrijeme odmorila dušu i tijelo.
I konačno, oktobar je mjesec za ljubav. To što su nam slagali da je to februar, to je druga stvar. Jesen je pravo vrijeme da razbistrimo um i da otvorimo dušu, jer nije kiša tu da nas rastuži. Ona dolazi da bismo nekome ustupili pola svog kišobrana.
