Da se razumijemo: Malo je javnih ličnosti (a naročito političara), koji se u Srbiji mogu pohvaliti tolikim brojem negativnih i podsmješljivih komentara kao što je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik.
To se najbolje moglo vidjeti nedavno, kada je Dodik uz medijsku pompu prorežimskih televizija i novinarskih ekipa raznih tabloida došao da glasa na izborima za Skupštinu glavnog grada Srbije.
Njemu je tog dana, na žalost novinarstva kao profesije, posvećeno sijaset priloga, a sutra bogme i tekstova. Neko neupućen mogao je pomisliti da je Dodik možda kandidat za gradonačelnika Beograda (iako se isti ne bira na izborima, op. aut.), ili barem nosilac liste neke političke opcije.
Istini za volju, zakonski gledano, Dodik, koji posjeduje validne papire Republike Srbije i važeću adresu u Beogradu (mada je pravilnije reći – više adresa, s obzirom na to da se spekuliše da posjeduje nekoliko nekretnina), ima pravo da glasa: Ne samo na izborima za beogradske organe vlasti, već i na “velikim” (republičkim) izborima.
AKO NISI DOBAR SEBI, NISI NI DRUGIMA
A Milorad, kao što je to dobro poznato, glasa uvijek i samo – za vlast u Srbiji. I za sebe u Republici Srpskoj. Jer, ko nije dobar sebi, nije ni drugima.
Tog dana, kada je Milorad Dodik uz škljocanje fotoaparata i zujanje kamera spuštao svoj glasački listić na kom je sigurno bio zaokružen broj 1 (lista Aleksandra Vučića, op. aut.) u providnu kutiju, krenula je salva posprdnih komentara na njegov račun.
Ređali su se na Twitteru, Facebooku i drugim mrežama snimci i fotografije Dodika u zagrljaju sa Slobodanom Miloševićem, Zoranom Đinđićem, Vojsilavom Koštunicom, Borisom Tadićem… Duhovitost je vrcala u krugovima virtuelne Srbije.
Bilo je i neukusnih opaski, koje bi, vjerujem, mnogi voljeli pročitati u ovom tekstu, ali – nemojte mi zamjeriti – ne mogu sebi to dopustiti.
Prikazivane su i fotografije raznih stambenih objekata koji pripadaju Miletu, postavljana su pitanja da li ih je zaradio poštenim ili “poštenim” radom.
I to vam je, dragi čitaoci, sve.
Sutradan više nije bilo ni slova o Dodiku.
Kapacitet opozicione Srbije (ako bi bio izražen na skali od 1 do 10) je negdje između brojeva 2 i 3. Upravo zato se i kritika glede Dodikovog glasanja na izborima za beogradsku lokalnu skupštinu zaustavlja na društvenim mrežama.
U mainstream medijima gotovo da nema novinara koji bi postavio kritičko pitanje o ulozi jednog Milorada na životni politički put srpskog naroda: Nezavisni (ili strani) mediji u Srbiji praktikuju neutralno novinarstvo, u kom se pitanje Dodikovog pojavljivanja pred kamerama sa glasačkim listićem neće postaviti, već samo zabilježiti.
USTROJSTVO BIH KAO NEPOZNANICA
Neće se ozbiljno postaviti ni pitanje porijekla njegove imovine (čitaj – nekretnina) u Beogradu, koje Dodik rentira raznim diplomatskim predstavništvima. To mu je njegova borba dala!
Prorežimski mediji će, pak, zabilježiti njegovo glasanje komentarom (a neko i intervjuom) u kom će se zaključiti kako je i to dokaz neraskidive povezanosti Srbije i Srpske.
I da se razumijemo, bez ikakvog uvijanja: Procenat onih koji u Republici Srbiji smatraju da bi Republika Srpska trebalo da pristane na centralnu vlast Sarajeva i unitarnu Bosnu i Hercegovinu ravan je statističkoj greški.
Milorad Dodik je (ne samo među naprednjacima i socijalistima) percipiran kao ekskluzivni vlasnik prava na “borbu za prava srpskog naroda u BiH”. Mladen Ivanić, jedini političar iz Republike Srpske koji je iole prepoznatljiv, bio bi u bilo kom iole ozbiljnom istraživanju označen kao čovjek koji “sarađuje sa onima u Sarajevu”.
Inače, u glasačkom tijelu koje je dovelo sadašnju garnituru na vlast u Srbiji malo je osoba koje su elementarno informisane.
Za njih je ustrojstvo Bosne i Hercegovine u suštini nepoznato.
Dobar dio glasačke mašinerije SNS i SPS percipira Republiku Srpsku kao suštinski nezavisnu državu.
Upravo za taj dio stanovništva u Srbiji – Bakir Izetbegović je jedini prepoznati bošnjački političar, koji “jadnom Miletu” pravi “grdne probleme”.
Upravo taj dio stanovništva ne zna da je Marinko Čavara predsjednik FBiH, a da je Bakir samo “jedan od jednakih” u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
MI U MRAKU, A NJIMA DŽEPOVI DUBOKI
Mogu da sa potpunom sigurnošću, mirne ruke, potpišem da bi na pitanje ”Ko su Melika Mahmutbegović i Milan Dunović” – 99 odsto žitelja Srbije napisalo “ne znam”.
Sve to, zapravo, ne treba da nas čudi.
Vlast i s ove i s one strane Drine (bez obzira na to da li se radi o Beogradu, Sarajevu ili Banjaluci) radi sve što može kako bi nas što duže držala u mraku. Van tog mraka bili bi samo oni koji, bez prestanka, već četvrt vijeka, čerupaju novac iz državne kase. A u tu kasu novac stavlja – sirotinja, raja.
U trenutno većinskoj Srbiji Milorad Dodik je prepoznat kao borac za prava srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. I to je – tako. U trenutno većinskoj Srbiji ne postoji mainstream medij koji bi se pozabavio ozbiljnom, dubinskom analizom toga kako je i koliko je Milorad Dodik naplatio obor-knezovima glasove Srba iz Republike Srpske.
U trenutno manjinskoj Srbiji Milorad Dodik je prepoznat kao večiti poltron i najbolji prijatelj svake srbijanske vlasti. U manjinskoj Srbiji Milorada Dodika zavitlavaju bezbolnim komentarima na društvenim mrežama, koji do njega i ne dopiru.
I tako će, najvjerovatnije, biti i nadalje.
Portal Info Radar, Piše: Aleksandar Bećić (Beograd)
