Nema smartfon, ni nove ermaksice, ali je jedini učenik seoske škole ispod planine Zvijezde
Anto ima deset godina i četvrti je razred male seoske škole u Oćeviji kod Vareša. Ovaj dječak nema smarfone, ni nove ermaksice. Ne voli bljesak blica i pozira onako kako priliči junaku jedne priče i jedini je đak u ovoj seoskoj školi.
Njegov otac ne radi. Tek ponekad kod rijetkih kovača uhvati koju dnevnicu. Prkoseći vremenu softvera i aplikacija, služeći tradiciji svojih pradjedova, okreće potkovice i motike u ognju, navraća rijeku na malj i užareno gvožđe baca u hladnu vodu u koritu, piše skolegijum.ba.
Majka Nedeljka je takođe na birou i radi preko ugovora o djelu, za 180 KM u školi, gde održava čistoću i pazi na vatru dok je školske godine. Njoj je važno da sinu ne bude hladno dok mu učiteljica tumači zadatke iz matematike.
Almasa je učiteljica. U školu dolazi svaki dan, nekad iz pravca Sarajeva, preko Vareša, a nekada iz pravca Olova preko Mižnovića. Kaže da ove zime nije propustila još nijedan čas, a da “golf 2” ide bolje od ijednog terenca. Što se nje tiče, obavezna oprema u autu je lopata. Anti predaje od drugog razreda i kaže da je izazov raditi ovako, i da je njen učenik izrazito bistar i talentovan. Matematiku poznaje izuzetno dobro.
Tihoslava je časna sestra i nastavnica vjeronauka. U školu dolazi dvaput sedmično iz Vareša da Antu uči osnovama vjere. Kaže da je počašćena jer je rijetko kada imala tako pametno i nadareno dete u svom razredu. Još veli da zime preko Zvijezde nisu tako mekane kao ova i da je teško ikome garantovati da će na čas doći uvijek ili se kući vratiti na vrijeme. I s jedne i s druge strane planine, priroda pokazuje svoje surovo lice.
Na zidu je mala tabla, i oko nje okačeni radovi učenika, jedinog koji tu piše, čita i crta. Svaki rad je potpisan istim imenom – Anto.
Učiteljica je ispričala kako joj Ministarstvo svake godine produži ugovor, i da ne zna hoće li to biti tako i naredne godine, ali kaže da je raditi s jednim djetetom poseban izazov, da je nekada mnogo teže da ono samo uči i nauči, nego što bi to bilo u drugačijim okolnostima, tvrdeći da djeca najbolje uče okružena vršnjacima. Ispričali su nam da je Ministarstvo htjelo ukinuti ovu školu, i da je neki inspektor došao da provjeri šta se to u toj školi ima vidjeti, pa je nakon svih muka izmučenih putem ovamo naredio da će ova škola živjeti do zadnjeg djeteta, pa tako na kraju i bi. Ostao je Anto, a i on će otići, pa će ostati njegova sestra.
Svi junaci ove priče ostali su u toj maloj učionici, gdje su nas gledali znatiželjno, čekajući da ih nešto upitamo. A pitanja nisu bila ni potrebna, sve se reklo: u jednom malom mjestu, napuštenom od svijeta, gde se gvožđe još vrelo kuje onako kako se oduvijek kovalo, u jednoj školi napravljenoj donacijom američkog naroda, sjedi jedan dječak i uči sabirati trocifrene brojeve, bistreći svoj matematički um za neke evropske medalje koje će biti kovane negjde za njega, a mi što ga gledamo mislimo da li će prevaliti preko Zvijezde u svet hvatajući svoje snove ili će ostati kovati motike i potkovice za ledine i konje u zavičaju.
skolegijum.ba
