Život Milana Vujatovića liči na zanimljivu knjigu. Prepunu smijeha, pjesme, ljubavi prema unucima, porodici, dobroj pjesmi i dobrim ljudima. Penziju je većim dijelom zaradio u Zenici, dorađivao ju je u Gradišci.
U rodnoj Jablanici, na obroncima Prosare, ima vikendicu sa voćnjakom. U Kruškiku se skućio, a fočanski je zet. Za Milana kažu da zna odlično zapjevati i u grupi, a i kao solista.
– Pjevao sam sa svojim drugarima. Nastupali smo na smotrama folklora, zagledali se u snaše u publici, sukali brke. Na žalost, ostala su nas još dvojica, trojica više nisu među živima. A na repertoaru su nam pjesme sa Manjače, iz Knina, sa Kozare, iz Turjaka, Podgradaca i Grbavaca – prisjeća se Milan.
Ovaj dobroćudni i uvijek nasmijani brkajlija priznaje da u srcu nosi Kozaru i Prosaru, a da slobodno vrijeme prepušta talasima „Radio Kozare“.
– Sjednem pod vinovu lozu, naspem čašicu dobre rakije sa Kozare i slušam stare dobre pjesme. Ponekad se javim u studio, nekome nešto poželim i čestitam, moj omiljeni radio mi ispuni muzičku želju. A i ja još ispunjavam želje, ponajviše četveroma unučadi – kaže Milan Vujatović.
Milan voli brdo i staro autohtono voće. Na kućištu u Jablanici nema čega nema. Dominiraju mušmule, kruške, jabuke i poneki orah. Milan se u sedmoj deceniji usavršava za novu djelatnost – kalemljenje.
– Kupio sam specijalna kliješta za kalemljenje, pribavio svu potrebnu literaturu i polako izučavam ovu staru vještinu. Obećavam da ću do proljeća ovladati i teoretskim i praktičnim dijelom, te da ću krenuti u kalemljenje. Znam gdje ima kakva stara voćka, ja ću je pjevajući kalemiti. Pogotovo ću pjevati slobodnim snašama, a njih ima na sve strane. Imam evidenciju i o njima – priznaje Milan i kaže da mu je supruga Stojanka, rođena Fočanka, dala punu slobodu.
Da je većina ljudi naravi kao što je Milan Vujatović svijetom bi vladala pjesma, šala i ljubav. Milan je dobričina, spreman svakome pomoći, popričati, saslušati i dati savjet. A kada zapjeva, niko ne ostaje ravnodušan. Nadaleko je poznat i po tome što je pronašao, obišao i dočekao svoje drugare iz JNA, iz daleke 1977. godine.
B. Grgić
