DRUŠTVO
MEDICINSKI FENOMEN: Čovjek koji je pojeo bicikl
Kašike, viljuške, tanjiri, spajalice, sijalice i jedan cijeli bicikl, našli su se na meniju osamdesetčetvorogodišnjeg Branka Crnogorca Karelija, jednog od najatraktivnijih ljudi u bivšoj Jugoslaviji.
Žario je i palio Branko mase po cijeloj bivšoj državi, ostavljajući bez daha publiku na predstavama, za koje se uvijek tražila karta više. I staro i mlado, baš svi su voljeli i pratili Karelijevu neobičnu karijeru.
– Na gramofonske ploče sam mazao margarin, a papir sam koristio za rezance. Pojeo sam 26.000 sijalica, 3.600 gramofonskih ploča, 1.000 tanjira, oko 300 kilograma novina, mnoštvo konzervi, viljušaka i kašika i 30 kilograma eksera. Gutao sam punu šaku žileta. Moja želudačna kiselina je toliko jaka, pa je stomak vario sve – priča Kareli, kojeg su ljekti proglasili medicinskim fenomenom. Danas ovaj neobični čovjek živi u Apatinu, prikovan za krevet i bolestan, ali se i dalje rado prisjeća prošlih vremena.
Njegov organizam bio je jači i od otrova kobre. To je dokazao prilikom gostovanja u Beču. Dozvolio je da ga kobra ujede, malo se zateturao, ali je poslije nekoliko minuta neizvjesnosti, bio živ i zdrav. Kobru je preživio, ali gostovanje u Beču je za njega moglo da bude kobno.
– U Prateru je jedna gledateljka željela da pojedem njen metalni sat. Tako mali predmet je za mene bio sitnica, ali se ovog puta sve zakomplikovalo. Jedva sam preživio, jer moj stomak nije mogao da vari zlato, a sat je bio dragocjen. Ispalo je da sam prevarant. Tek tada sam saznao da jedino zlato ne mogu da varim – sjeća se Kareli.
Priča da je uvijek bio gladan, a da je medicinski fenomen, otkrili su doktori 1956. godine, dok je služio vojni rok. Napravili su detaljne analize, pošto se pročulo da je za jedan obrok pojeo 30 porcija pasulja i šest vekni hljeba. Ubrzo je unovčio svoju sposobnost. Išao je iz grada u grad i pred velikim brojem gledalaca gutao sve i svašta. Zarađivao je mnogo, toliko da je za mjesečnu zaradu mogao da kupi i po nekoliko kuća. Potom je počeo i da rasipa novac.
– Sjećam se putovanja od Budve do Splita. Ja sam išao taksijem, a drugi taksista je vozio moj kišobran i šešir – govori Branko. Imao je Kareli želju da pojede i “Fiću”, ali taj plan nikada nije sproveo u djelo.
– Godinama sam ubjeđivao rukovodstvo kragujevačke “Zastave” da mi omogući da pojedem jednoga “Fiću”. Žao mi je što nisu shvatili da bi to bila odlična reklama – tvrdi on. Dodaje kako bi i uspio u svom naumu, da je bio uporniji, ali ga je biciklo, tačnije pedala zamalo koštala glave, a onda je i njegova karijera krenula nizvodno.
– Kako kažu doktori, okrenula se kako nije trebalo, pa je u stomaku nastao problem. Tada su me operisali prvi put. Poslije toga sam imao šest operacija – priča Kareli.
Branku su ostale lijepe uspomene na prošla vremena, sjećanja, ali i mnoštvo isječaka iz raznih novina svih bivših jugoslovenskih republika, koje su sa velikim zanimanjem pratile njegovu karijeru.Ipak, najteže mu pada što se razbolio i što su ga noge izdale.
– Supruga i ja živimo od skromne penzije. Moram redovno da primam injekcije koje su veoma skupe, a mogu da se nabave samo u inostranstvu. Snalazimo se nekako, pomognu često ljudi dobre volje. Još uvijek me se sjećaju, nisu zaboravili Karelija – završava svoju priču Branko.



