Marija Prgomelja, pjesnikinja, prozna spisateljica, doktor književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu te profesor književnosti u jednoj novosadskoj školi, banjalučkoj publici večeras s početkom u 19 časova predstaviće se prvi put.
Naime, ona će u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS promovisati knjigu kratkih priča “Igra proleća i sene”, objavljenu koncem prošle godine u izdanju novosadskog “Prometeja”.
Pored ove, Marija Prgomelja, u izdanju “Brankovog kola”, objavila je i knjigu poezije “Alter ego”, koja je 2014. godine ovjenčana nagradom “Stražilovo”. Naspram objavljene dvije knjige, Prgomelja je objavila i mnoštvo radova iz oblasti književne kritike i publicistike u uglednim srpskim književnim časopisima, a kakvo je njeno mišljenje o književnosti i kakve poglede ima na sopstveni rad, pričala je za “Nezavisne”.
NN: U najkraćem, knjiga “Igra proleća i sene” je književnost o književnosti. Književnost kao tema kod čitaoca ove knjige, stoga, ima efekat vraćanja vjere u sebe. Naspram Vaših pripovjedača, koliko Vi vjerujete u književnost?
PRGOMELJA: Da, knjiga “Igre proleća i sene” je zbirka kratkih priča koje progovaraju o književnosti, vraćaju joj čast i govore o njoj kao o sili koja nas oblikuje, korektivnom faktoru i sredstvu za lečenje od života. Ja, kao i junaci mojih priča, verujem u književnost, u njenu moć i misiju. Često kažem da će književnost spasiti svet i mislim da to svakog dana čine upućene reči u bezbroj situacija. Književnost je za mene osnova i uporište, prizma kroz koju se sve prelama.
NN: Neke od priča posvetili ste živim i nedavno preminulim piscima, a u mnogim pričama (gotovo svim) pomenuli ste ponekog književnika iz istorije književnosti ili pravili aluziju na neko njegovo djelo. Da li je Vaš životni i spisateljski put uopšte zamisliv bez tih imena?
PRGOMELJA: Kao što znate, kod ljudi koji “žive” književnost literatura se uliva u život i prožima sve njegove sfere. Nepostojanje iste takođe ostavlja trag. Tako znam da bi moj put bio drugačiji da se nisam susrela sa delima pisaca čija ćete imena prepoznati u knjizi. Svakako, to je na prvom mestu Vladan Desnica, čiji je najpoznatiji roman kumovao naslovu knjige i pričama koje čine tematsku okosnicu, a zatim su tu Prust, Petrarka, Crnjanski, Hristić, ali i savremenici poput Sanje Domazet, Mihajla Pantića, Radmile Lazić…
NN: Određene priče iz ove knjige mogli smo i ranije pročitati na Vašem blogu. Koliko su po Vašem mišljenju danas u regionu kvalitetni sadržaji na blogovima i koliko internet danas pomaže autorima kratkih književnih formi?
PRGOMELJA: Tako je. Dve godine sam objavljivala priče na svom blogu prgomelja.blogspot.com, a od objavljenih priča sam napravila izbor i dodala neke nove koje su ušle u knjigu. Ova aktivnost pomogla mi je da se upoznam sa delovanjem drugih pisaca, pa tvrdim da se mogu naći kvalitetni sadržaji na blogovima i pre svega mislim da je ovo zgodan način za komunikaciju sa čitaocem, kao i da pomaže piscima da budu pročitani.
NN: Osim u naznakama, u knjizi se niste bavili društvenom angažovanošću. Inače, kakvo je Vaše mišljenje o društvenom angažmanu u književnosti?
PRGOMELJA: Književnost je sama po sebi lepa i u izvornom smislu čista pa mislim da je ne bi trebalo koristiti u propagandne svrhe. Ona i te kako utiče na promenu svesti ljudi koji je konzumiraju, ali na suptilan i rafiniran način, kako i priliči umetnosti. Međutim, neki pisci žele da svoja dela stave u službu društvenog angažmana i to je u redu. Svako odlučuje kako želi da piše i šta hoće da postigne ispisanim redovima.
NN: U književnom polju djelujete na više frontova, na kojem se najljepše osjećate?
PRGOMELJA: Lepo se osećam u svim ulogama, ali sam pre svega pisac. Volim da pišem, bilo da je to naučni rad, novinski članak, pesma ili priča, prikaz knjige. No, drag mi je profesorski poziv jer na ovaj način uspevam da prenesem ono što znam i umem “nekim novim klincima” koji jesu naša budućnost, neki novi Pekići, Simovići, Popovići…
(NEZAVISNE)
