Crkva Svetog Ilije u Krupi na Vrbasu (u narodu poznata kao Ilinka) je podignuta na temeljima srednjovijekovnog manastira Krupa. Nalazi se dvadesetak kilometara uzvodno od Banjaluke.
Prema dostupnim izvorima sam manastir je podignut krajem 13. vijeka ili početkom 14. vijeka. U međuvremenu je podignuta crkva brvnara, dok je manastir bio u ruševinama sve do odlaska Osmanlija sa tih prostora.
Ovaj najstariji manastir Eparhije banjalučke, još od trinaestog vijeka predstavljao je duhovni centar zapadnih srpskih krajeva, a danas, poslije vijekova pustoši, opet vaskrsava i polako izrasta u epicentar duhovne obnove ateizmom decenijama razaranog bića srpskog naroda u Banjaluci i Krajini. Prastara crkva svetog Ilije, srasla sa svojom prirodnom okolinom na jednom uzvišenju iznad Krupe u nerazdvojivi spoj prirodnog i duhovnog ne može a da čovjeka ne povuče ka povratku onoj vrijednosti od koje pod pritskom ovozemaljskog materijalizma neprestano bježi srljajući u bespovratni ambis izopačenosti.
Manastirska crkva je sagrađena kao jednobrodna kamena bazilika sa visokim zvonikom.. Crkva je pokrivena novim bakarnim krovom. Nekada je bila još veća. Vidi se to po ostacim starih temelja na istočnoj strani iza oltara. Na južnoj strani pored crkve nalazi se jedan stari stećak, okrenut u pravcu sjever – jug. Na stećku su uklesani krst i polumjesec u krugu. Otac Sava kaže da to ukazuje da je stećak iz vremena bogumila, sekte koja se bila dosta raširila u ovim krajevima pred dolazak Turaka. Okolo je sve obraslo gustom šumom. Tu je i česma sa hladnom izvorskom vodom.
Vrlo malo se zna o prošlosti ovog manastira. U teškim vremenima koja su uslijedila s turskom najezdom manastir je, kao i mnogi drugi stradao, a sa njim i stari spisi koji bi danas mogli poslužiti kao istorijski izvori. Ipak, postoje dokazi da je sagrađen u trinaestom vijeku. Ne može se odbaciti ni narodno predanje koje kaže da su ga gradili Nemanjići. Veličina manastira nam govori o bogatstvu njegovih ktitora, a istorijski dokazi jasno ukazuju da se Namanjića država prostirala neko vrijeme i na ova područja.. Zbog teških turskih zuluma manastir je opustio. Monasi su otišli odavde i osnovali manastir na tada austrijskoj teritoriji (u današnjoj Hrvatskoj) i dali mu ime Krupa po ovome manastiru. Crkva je dugo služila kao parohijska crkva, a zbog teških materijalnih uslova obnova nije bila moguća. Vrijeme je činilo svoje. Prva veća obnova bila je tek 1889. godine za vrijeme mitropolita Save.
Tada je mitropolit skratio crkvu u odnosu na nešto dužu osnovu koja je postojala. Crkva je potpuno izgorjela 27. septembra 1941. godine. Izgorjelo je sve što je moglo gorjeti. U plamenu je nestao bogat ikonosas i polijelej, koji su bili ponos ovog manastira. Nastala je nova pustoš. Poslije Drugog svjetskog rata manastir, odnosno njegove ogorjele zidine preživjele su skrnavljenja kojima nisu bila ravna ni ona pod turskom vladavinom. Zavedeni novom ateističkom ideologijom, pojedini mještani su među crkvene zidine zatvarali ovce. Djeca su u crkvi igrala fudbal. Svjedoci kažu da je to bilo vrijeme kada su se ljudi takmičili ko će više oskrnaviti svetinju i pogaziti svoju vjeru. Prema kazivanju oca Save, tako je bilo sve do 1961. godine, kada je stavljena krovna konstrukcija i crkva prekrivena crijepom. Crkva je ubrzo opet nastradala u zemljotresu koji je 1961. godine Banjaluci i okolini nanio rane od kojih se još liječi. Tada je crkveni zvonik oštećen do stepena neupotrebljivosti.
Kraj osamdesetih godina prošlog vijeka bio je predodređen za početak novog rađanja i uzdizanja ove svetinje. Bilo je to vrijeme kada su se Srbi poslije poluvjekovnog lutanja po ateističkom bespuću počeli vraćati tamo odakle sve ishodi i gdje se sve vraća. Odlukom preosvećenog vladike Jefrema, episkopa banjalučkog, godine 1989. Krupi je vraćen status manastira. Počela je obnova crkve, sagrađen je novi zvonik. Iste godine iz manastira Liplje kod Teslića došao je ovdje otac Sava, čime je u manastiru opet počeo i monaški život.
