Prošla sam sve borbe i ofanzive, od Neretve i Sutjeske do Mostara i Trsta, prisjeća se bivša partizanka Lucija Novaković, koja je sa svoje 103 godine, jedina živa pripadnica nekadašnje Druge dalmatinske brigade.
Porijeklom iz Bosanske Krajine, Lucija se udala u Split, gdje i danas živi u porodičnoj kući. Poslije više od sedam decenija i dalje su joj bistra sjećanja na bitke u kojima je, rame uz rame sa muškim saborcima, nosila pušku u rukama. Kaže, nikada je na ratištu nisu gledali drugačije niti smatrali da može manje od njih, jer je žensko. A, kada je trebala ženska ruka za stvari koje nisu umjeli sami da urade, rado je pomagala svojim saborcima.
– Teška su vremena bila. Mnogi nisu imali drugu garderobu, osim one koja je na njima. Onda sam im zašivala poderane stvari, kako ne bi ostajali goli i smrzavali se u hladnim danima i još hladnijim noćima – priča Lucija.
Sa ponosom pokazuje uramljenu fotografiju. Crno-bijela, požutjela od vremena iz davne 1944. godine. A na njoj, lijepa crnomanjasta partizanka stoji pored palme, sa puškom u ruci i bombom za pojasom. Od svih bitaka u kojima je učestvovala, kaže, najteže joj je bilo na Neretvi.
– Morali smo preplivati rijeku, a kako uđeš u vodu, na tebi se sve smrzne. Preplivala sam i sjela na zid, pa sve mislim u sebi: “Ja više ne mogu”. Onda je komandant poslao kurira po mene: “Ajde, drugarice Luce, možeš ti to”. Digla sam se i uhvatila konju za rep da me vuče – pripovijeda Lucija.
U ratu je bila i ranjavana, ali je uvijek bila brža od smrti. Do svoje 95. godine sama je brinula o sebi, ali tada je pala i slomila karličnu kost. Tri godine kasnije slomila je prvi kuk, a u 100. godini i drugi, pa se danas otežano kreće. Prošle godine imala je upalu pluća. Iako ljekari nisu imali obećavajuće prognoze, neuništiva partizanka je ozdravila. Danas je nemoćna sama da brine o sebi, pa joj u pomoć često priskaču sin, ostatak familije i brojni prijatelji i komšije.
Kaže, kako vrijeme prolazi, sve su joj življe uspomene i sjećanja na sve izvojevane bitke, na ratne drugove, preživjele i one koji, nažalost, nisu imali tu sreću.
– Često se sjećam onih vremena. Sanjam saborce, sjećanja mi ožive u snovima, kao da se evo sada sve dešava. Voljela bih još jednom za života vidjeti preživjele drugove i drugarice iz NOB-a i obratiti im se pozdravom “Smrt fašizmu – sloboda narodu” – završava priču Lucija.
