Ljuban i Mirjana Gornonja: Najsretniji smo bili kada su nam se rađala djeca i unučići
Neizmjerna ljubav, poštovanje i povjerenje među supružnicima Ljubanom i Mirjanom Goronja iz Donjih Agića kod Novog Grada traju punih 60 godina, a jedinstveni jubilej, dijamantski pir, proslavili su ovih dana u krugu mnogobrojne porodice i prijatelja.
Na ludi kamen stali su prije šest decenija, na veliki pravoslavni praznik Sretenje Gospodnje, a težak život, ratovi, nemaština i sve što su preživjeli njihovu ljubav samo su učinili jačom.
Ruku pod ruku koračali su sa nadom da će biti bolje i na tom putu stekli petoro djece i devetoro unučadi. Srećna i zdrava porodica njihovo je najveće bogatstvo, a kako kažu ovi penzioneri, ništa im drugo ni ne treba.
Rođeni još u Kraljevini Jugoslaviji, u komšijskim selima između Grmeča i Kozare, mogli bi poslužiti kao primjer mlađim naraštajima, jer su ostajali i opstajali, ne posustajući pred nedaćama.
“Uvijek smo mnogo radili, uprkos poteškoćama. Mislili smo na druge, a ne samo na sebe. Uz ljubav i poštovanje bili smo strpljivi i vjerovali smo da smo na pravom putu. Ako tajna nije u tome, ne znam u čemu bi bila”, uz osmijeh govori Ljuban (84).
Sa suprugom se slaže i Mirjana (81), koja je život posvetila porodici. Život na selu, poručuje, nije bio nimalo lak, jer je suprug, s vremena na vrijeme koricu hljeba zarađivao u inostranstvu, pa je breme teškog seoskog života bilo prebačeno na njena leđa.
“Život na selu izuzetno je zahtjevan. Ljuban je prvo radio u Sloveniji, a zatim i u Njemačkoj, pa smo djeca i ja vodili brigu o cijelom imanju“, govori Mirjana.
Dok opisuje životni put bira riječi da ne bi bile prejake. Kaže da je skromnost protkana porodičnom toplinom i međusobnim uvažavanjem bila sinonim za porodicu Goronja od samog dolaska u nju davne 1958. godine.
“Došla sam u višečlanu porodicu, bila sam jedanaesto čeljade u kući. Najteže mi je bilo kad je Ljuban bio u inostranstvu”, poručuje Mirjana.
Glava kuće je često bio van toplog doma, udaljen od porodice.
“Morao sam ići, jer kako da se odvojimo, gdje i od čega da živimo. Ali rat je najgori. U Drugom svjetskom ratu, kao dijete, bježao sam ka Grmeču. Sad, u ovom posljednjem troje djece u ratu, plašiš se da ne dođe ružna vijest. Sada smo ovdje svoji na svom i ne mislimo nigdje ići”, poručuje Ljuban.
Ovaj bračni par ostaje uživajući na svom imanju i iščekujući novi jubilej, sljedeći praznik, iduće Sretenje i novi broj na slavljeničkoj torti.
Trenuci sreće
Goronje poručuju da lijepi trenuci ostavljaju najjači pečat na zajednički život, dok se loše stvari zaboravljaju.
“Najljepši trenuci su definitivno kada su nam se rodila djeca, njih petoro, te naših devetoro unučadi, a kasnije njihove ženidbe i udaje. Srećan trenutak koji pamtimo je i kada smo napravili našu kuću i preselili se u nju”, poručuju Goronje.
Glas Srpske
